Ovaj dio godine je baš čudan. I euforičan i depresivan. Sve počinje s potpuno nekontroliranim trošenjem, pa prežderavanje odojcima pa ponoćno uživanje na trgovima, gdje temperatura rijetko prelazi nulu. Kuhano vino grije krv, a spektakularni vatromet razgaljuje dušu. Napajanje retoričnim lijepim željama ne traje dugo. Privid sreće traje koliko i lažni sjaj po ulicama, plaćen iz omraženog prireza. Obožavane kreditne kartice pretvaraju se u omču, koja će nas gušiti narednih mjeseci. Novonastali višak kilaže neće nestati sam od sebe. Vratila su se siva zimska jutra s problemima, za koje smo načas pomislili da su netragom nestali. Ali nisu. Opet su izronili korumpirani političari, kosturi iz ormara, ustaše i četnici. Neki bi rekli da je sve opet normalno. Ali nije. Nova nevolja prišarafila je svoje pipke. Iako politička odluka o potpunoj ili djelomičnoj implementaciji kanadskog zdravstvenog modela još nije donesena, oštrina glasa javnosti već je prekoračila onu finu liniju uobičajenog straha od promjena. Hoćemo li izgubiti stečena zdravstvena prava? Da li će bolest postati sinonim za bankrot?
Kanadski sustav zdravstvene zaštite u osnovi je pravedan. Svi građani su zdravstveno osigurani, a osnovno zdravstveno osiguranje pokriva država. Znači da se zdravstvena zaštita ne može uskratiti zato što netko nema novaca. Svima je osiguran isti osnovni standard, uključujući i boravak u bolnici bez ikakve participacije, tj. bez dopunskog osiguranja. Ali, naravno da prava nisu neograničena. Osnovno osiguranje ne pokriva zubara, okulista i lijekove na recept. To je moguće djelomično pokriti dopunskim osiguranjem (stotinjak dolara po osobi mjesečno). Ali, čak i to dopunsko osiguranje pokriva tek 60-80% cijene lijekova, ovisno o paketu. Limitiran je i godišnji ukupni iznos za lijekove. Uglavnom, princip solidarnosti u izdvajanju nije bezgraničan, kao kod nas. Možda baš zato, proključali su neki iskonski strahovi. Da li će siromašni nastradati? Krik javnosti čuje se do svemira.
Pokušajmo sve sagledati mirne glave. Trenutno su u Hrvatskoj osobna izdvajanja za zdravstvo znatno manja od potrošnje. Liječenje očigledno dosta košta, ali nekako smo navikli da jeftino osiguranje i država pokrivaju (skoro) sve. Notorna je činjenica da trenutni sustav zapravo potiče potrošnju lijekova. Razlog je vrlo jednostavan: nitko nije stimuliran da štedi na nečemu što je (skoro) besplatno. A lijekovi zapravo žderu državni novac. Svjestan sam da su određeni lijekovi ponekad neophodni, ali neke analize također govore da je barem pola potrošnje svih lijekova bespotrebno, a vjerojatno i kontraproduktivno. Uz to, stvaraju se i zalihe po kućnim ljekarnama, a dio toga (prije ili kasnije) sigurno završi u smeću. Kada vam nešto postane skuplje, zacijelo ćete se više puta zapitati da li vam je to uistinu i potrebno. Protivnici globalne medikalizacije stalno ističu da bi život bez nekih lijekova bio i zdraviji život. Naravno da bi u kanadskom sustavu trebalo utvrditi i neke izuzetke (djeca, oni s najnižim primanjima i sl.), ali osnovna ideja je sasvim u redu.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
Novosti iz svijeta zdravlja, alternativne medicine i zdrave prehrane, sve na jednom mjestu!
