Jednostavno rečeno to je tzv. uvjetovana nesanica ili medicinskim rječnikom kazano, psiho-fiziološka nesanica. Pojasniti ćemo o čemu se radi. Recimo najprije da se ova tegoba dešava kod osoba koje su inače dobro spavale, ali i kod populacije koja je već imala nekih problema sa usnućem. Sigurno da je ovaj "dodatak" onima koji već pate od neke vrste smetnji spavanja, itekako otežavajuća situacija, a isto tako i onima koji su do tada dobro spavali, sada se "nameće" novi problem, koji su samo slušali od drugih i mislili da se to samo nekima dešava. A još, ako sve pređe u kroničnu nesanicu? Naime, neki stresni događaj dovede do nemogućnosti spavanja. To je očekivajuća smetnja u nekim teškim ili težim fazama života kroz koju svi smo prolazili. Ali, kada jednom prođe taj stres, a problem sa spavanjem i dalje traje - što tada? I o čemu se tu radi? Proučavajući ovo događanje, došlo se do interesantnog saznanja. Te osobe bolje spavaju kada dođe kraj tjedna, ili kada su u nekom drugom okruženju, a ne svom, uobičajenom. A najbolje usnu u potpuno nepoznatom ambijentu. Nekada se sazna da se nalaze i u fazi tzv. laganog sna. Sada dolazimo do fenomena "naučene" nesanice. Naime, u uobičajenoj, poznatoj sredini, kao da se dešava podsvjesna pojava "pobune" na svakidašnju okolinu, probleme i sve što praktični život donosi sa sobom. Dok u nepoznatoj ili sasvim drugačijoj, ili "stranoj" sredini, san dolazi. Tako kažu da se može dešavati u našoj podsvijesti. Za "psihofiziološku nesanicu" ne mora uvijek biti klasična nemogućnost spavanja. Oni mogu i lako zaspati, ali slijedi faza nespavanja. Koliko od ove vrste teškoće spavanja ne zna se koliko ljudi pati, jer se ne može ni tu isključiti faktor dobi, postojanje neke bolesti, teški socijalni uvjeti osobe. Stoga je važno izdvojiti, koliko je moguće ovu medicinsku grupaciju. Za nastajanje iste, uvijek postoji i nasljedni faktor, prisustvo stresa. Kod nekih su fiziološki i patofiziološki mehanizmi predodređeni ili nisu predodređeni da različito reagiraju na stres. Misli se na mehanizme za jednostavnije rečeno, reguliranje sna-budnosti. Naime, oni koji su podložni čak već i kroničnoj nesanici, imaju već patofiziološku predispoziciju, a ako je prisutna i nasljedna komponenta, onda je sve još jasnije. Stres je "okidač" za sve ovo, a da ne govorimo ako se nižu stres za stresom. A što je s "učenjem" koje je spomenuto. Nemojte se čuditi. Istraživači kažu da ove osobe na neki način "nauče" biti budni. Naime, nakon stresa i teškoća spavanja, odvija se u središnjem živčanom sustavu jedan mehanizam koji rezultira strahom da se neće moći spavati, iako je stres davno prošao. Prateća tjeskoba (uz strah) i autonomni živčani sustav je "probuđen" i odlaskom u krevet nema sna. Što je osoba više tjeskobna, uplašena i opsjednuta da neće usnuti, to se spomenuti mehanizmi, jednostavno rečeno, u našem mozgu, sve više "uvježbavaju" i eto jedne od kroničnih nesanica, koje se zovu "naučena" nesanica. Stoga se, iz više razloga, a naročito da se izbjegne začarani krug, ova se vrsta nesanice, na vrijeme mora prepoznati, "izolirati" i adekvatno postupiti.