Nagli čuvstveni podražaji, tj. smijeh, ljutnja, srdžba, iznenađenje, veselje, dovode do naglog popuštanja tonusa mišića. Iako "paralizirani", takvi pacijenti su pri svijesti. Pri pregledu se ne nađu tetivni refleksi, a i zjenice ne moraju reagirati. Kada kažemo da se mogu javiti i hipnagogne halucinacije - što to znači i o čemu se tu radi? Mogli bi ih opisati kao "žive", slušne, vidne, "somato-senzorne", koje su poput sna, a i jave su pri uspavljivanju obično. Sadržaji istih mogu biti i zastrašujući (npr. "opasne zvijeri", proganjanje i sl.), te sve to itekako dovodi do pojave povišenog straha, napetosti. Naime, takvi bolesnici u prvom dijelu noći spavaju nemirno i površno, i u takvom polusnu javljanje spomenutih, a često i zastrašujućih sadržaja spomenutih hipnagodnih halucinacija, uz prateći strah, nelagodu, a često i paniku same osobe pa onda i okoline. Neki pacijenti, uz već rečeno, imaju i tzv. napadaje buđenja. Neki to zovu klijenut spavanja. To bi bilo recimo kao kombinacija visokog stupnja budnosti s nemogućnošću bilo kakvih pokreta. Priznat ćete, ne zna se od svega ovoga, što je više neugodno. U tijeku i ove pojave mogu se javiti već opisane halucinacije. Na svu sreću, voljni pokreti, do tada nemogući, brzo se vrate, spontano ili ih možemo na određen način, "provocirati". Dakle, simptomi koji su opisani: neodoljiv poriv za spavanjem tijekom dana, noćno "rasjepkano" spavanje, gubitak tonusa mišića u toku afekta, napadaji buđenja, ne moraju svi biti prisutni ali i mogu. Pa se razliuju tzv. monosimptomatski oblici i polisimptomatski oblici ove pojave. Važno je napomenuti, da je dobroćudan spontani tijek bolesti. Naime, poznato je da praćenjem ovih bolesnika, uz pomoć struke, napadaji se smanjuju, prorijeđuju i potpuno mogu prestati. Da li postoji i ovdje nasljednost? Kažu autori da je obiteljska pojava bolesti rijetka. Što je podloga ove pojave? Često se piše o nedovoljnom sazrijevanju regulacije budnost - spavanje, odnosno da se radi o određenim poremećajima u području mozga (tzv. "možda o deblo"). Napomenimo da je EEG tipičan. I naglasimo, nema tu nikakve povezanosti između narkolepsije i epilepsije, što je bitno za pacijenta i liječnika. Recimo i to, da u oko 20% do 50% slučajeva kod ovakvih osoba postoji automatsko ponašanje. Pacijent naprimjer ponavlja besmislene sadržaje ili ponašanje, izgovorene ili napisane rečenice. Naime, to bi opisali kao iznenađujuće ponašanje osobe koju poznajemo.