Ne kažem da će 900 ljudi u naplatnim kućicama upropastiti čitavu Hrvatsku. No, oko 16 tisuća ljudi, koliko je po studijama višak u državnoj upravi, to bi vrlo lako moglo
Nova vlada mora početi rješavati nagomilane probleme. Jedan od najvećih je, gotovo svi se slažu, neučinkovita i prenapučena javna uprava. Ministar gospodarstva kaže da je za nas najveća šansa za izvlačenje iz krize reorganizacija postojećih struktura.
Dakle, prije nego što počnemo razmišljati o poticanju poduzetništva, mjerama zapošljavanja, fiskalnoj politici ili slično, treba pobrojati što sve imamo. I kako radi to što imamo. Može li to što imamo raditi efikasnije? Može li javna uprava obavljati iste zadatke s manjim brojem zaposlenih, ako se, na primjer, informatizira? Ili reorganizira? Može li se uštedjeti ako se ukinu neke općine? Plan se čini razuman. Svaka kuna ušteđena reorganizacijom kuna je više na mjestima gdje je potrebna. Je li to kuna više zdravstvu, školstvu ili socijali, uopće nije bitno. Kuna više je kuna više.
Na pragu te strategije razmišljalo se i o autocestama. Čemu sve te silne naplatne kućice na svakom ulazu i izlazu s autoceste? U svakoj sjedi čovjek koji naplaćuje, vraća sitniš i zaželi vam sretan put. Zaustavljanje kako bi se obavile sve te radnje u periodima veće gustoće prometa stvara gužve. Kad ne bi bilo tih rampi, promet bi tekao brže. Ljudi bi za vožnju autocestom platili unaprijed i više se ne bi trebali zaustavljati na svakom ulazu i izlazu. Tipičan primjer racionalizacije, o kakvoj sanjaju u Ministarstvu gospodarstva.
No, u Ministarstvu prometa misle drugačije. Ministar kaže da to nije samo prometno već i socijalno pitanje. Ističe da oko 900 ljudi radi na naplatnim kućicama, što bi bilo oko 900 otkaza. A to ne želimo.
Dakle, u istoj Vladi žele efikasnost i uštedu, ali isto tako i ne žele otpuštati ljude. A upravo je višak ljudi ključan faktor koji stvara neefikasnost i povećanu potrošnju.
Ljeto je i hodate bosi. Zabija vam se iverak u petu. Sada teže hodate i boli vas pri svakom koraku. Racionalno bi bilo stati, izvaditi trn i nastaviti hodati. Još neko vrijeme bi osjećali laganu bol, no ona bi s vremenom prošla.
No, što ako problem shvatite i kao socijalno pitanje? Ukoliko vam je stalo do iverka? Ukoliko vaš nesmetani hod nije toliki prioritet , već želite dobro i ostalim predmetima na putu. A iverku je u vašoj peti baš ugodno. Toplo mu je i zaštićen je. Za njega bi bilo zbilja šteta da ga vadite.
Ukoliko ste stvarno obzirni, onda iverak nećete vaditi. Uzet ćete tabletu protiv bolova. Pa još jednu. I još jednu. Kada više ne budete mogli uzimati tablete ili bol postane prejaka, onda ćete malo šepati. Pa skakutati na jednoj nozi. Samo da iverku i dalje bude toplo. Zatim ćete odlučiti da vaše kretanje i nije toliko bitno. Pa ćete sjesti uz put i gledati druge kako prolaze. Pa i to je lijepo. No, noga vas sve više boli i počela se gnojiti. Onda vas je ulovila infekcija. Na kraju ležite mrtvi pored ceste. Vi ste mrtvi, a ni iverku više nije toplo. Na kraju nitko nije zadovoljan.
Liječili ste posljedice, a ne uzroke. U krizi vam je bilo stalo do radnih mjesta koja sprečavaju daljnji razvoj. Ne kažem da će 900 ljudi u naplatnim kućicama upropastiti čitavu Hrvatsku. No, oko 16 tisuća ljudi, koliko je po studijama višak u državnoj upravi, to bi vrlo lako moglo.
Žele se izvući iz krize i žele veću efikasnost, ali ne žele povlačiti poteze koji su nužni za ostvarivanje tih istih želja. Mene, kao građanina, to malo zbunjuje. Pa postavljam pitanje: što oni ustvari žele? I je li odlučni plan koji će ostvariti, tj. moto s kojim su dobili izbore, ustvari, samo bojni poklič iza kojeg ne slijedi nikakav juriš? Imamo plan, i ostvarit ćemo ga, samo nam dajte malo vremena da sjednemo i razmislimo. Evo, ovdje, uz ovu cestu.
