Dakle, diskus je, hrskavična pločica ispunjena želatinoznim tkivom i smještena između dva kralješka. Kada se zbog cijelog niza razloga on deformira i oslabi hrskavična ovojnica, tada se mekani sadržaj izboči baš poput mjehura na balonu. Problem nije u samom mjehuru ili deformaciji, već nevolje nastaju onda kada dolazi do pritiska na meka tkiva, a posebice na živce koji izlaze iz leđne moždine i putuju prema nogama ili rukama. To će reći da je najvažnija smetnja bol, zakočenost ili trnjenje u rukama ili nogama koje pritisak hernije na živac i izaziva. Tada obično prvi puta i zatražimo pomoć. Gledajući čisto mehanički, najjednostavnije bi bilo na neki način odstraniti herniju, ako ona vrši pritisak i uzrokuje bolove. Zar ne bi najbrže bilo operativno ukloniti uzrok i na taj način završiti sa cijelom pričom? Ponekad, ali samo ponekad to uistinu jest tako jednostavno. U većini drugih slučajeva stvari su neusporedivo kompliciranije. Valja reći da danas smatramo da je većina hernija posljedica načina života. Premalo ili previše fizičke aktivnosti, previše sjedenja ili stajanja, te cijelog niza drugih faktora (debljina na primjer). To znači da ako uklonimo herniju, a stil života ostaje nepromijenjen, sva je prilika da će se problem pojaviti ponovo. Tome u prilog ide i praksa. Jednom se dijelu operiranih pacijenata hernija ponovo javlja na susjednom diskusu. Osim toga, operativi zahvat je sam po sebi rizik (iako danas neusporedivo manji od onog prije desetak ili više godina), a i sam operativni zahvat može izazvati neželjene posljedice poput priraslica, koje opet mogu izazvati cijeli niz neugodnih simptoma, te zahtijevati ponovnu operaciju. Također, i sami degenerativni procesi, ako su uznapredovali, mogu rezultat uklanjanja hernije učiniti neizvjesnim. Sve u svemu, mnogo je razloga zbog kojih uvijek prije operativnog zahvata nastojimo iscrpiti sve ostale mogućnosti liječenja. S tim da je i sama kralježnica dinamički segment, pa tako u nekim slučajevima postoji mogućnost djelomičnog povlačenja same hernije. Osim toga, prebacivanjem opterećenja na susjedne segmente, moguće je smanjiti pritisak same hernije na izlazište živca, bilo da se to radi putem fizioterapije, bilo da do toga dolazi spontano (većina ljudi koji imaju herniju nema bolove stalno već periodično). Valja isto tako reći da mnogi ljudi imaju herniju, ali to ne znaju, jer im ona sama ne pravi probleme. Kod neoperativnog liječenja, prije svega nastojimo smanjiti bolove i to svim raspoloživim sredstvima. Kao fizioterapeut uvijek dajem prednost metodama fizikalne terapije, ali ponekad su lijekovi naprosto nužni. Nakon što smo uklonili ili smanjili bolove slijedi najvažniji dio liječenja koji se često zanemaruje, a to je poboljšanje funkcije same kralježnice i to u smislu jačanja mišića koji ju okružuju, kao i poboljšanja fleksibilnosti. Valja naglasiti da nestanak bolova ne znači i nestanak hernije, naprotiv. Ona je još uvijek tu, samo što trenutno ne stvara probleme. Dalje, treba vidjeti što je moguće promijeniti u načinu života kako bi smanjili opterećenje na ozlijeđeni dio, te na taj način smanjili mogućnost ponovne pojave bolova ili drugih smetnji. Iako se i danas preporučaju poštede od fizičkih aktivnosti kod pacijenata koji imaju herniju kralježničnog diskusa, mišljenja sam da dugoročno to nije dobro rješenje. Jer poštede neizostavno donose slabljenje mišićne snage i izdržljivosti, a time i veću osjetljivost već oštećenog diskusa na fizički stres. Isto tako treba reći da postoje hernije diskusa koje treba hitno operirati i kod kojih fizioterapija ili bilo koje drugo liječenje neće polučiti dobre rezultate, već samo potrošiti dragocjeno vrijeme. Kojim putem u liječenju hernije valja krenuti, pitanje je na koje odgovor trebaju dati liječnik i fizioterapeut u dogovor s pacijentom uz poštivanje objektivnog stanja i uz procjenu mogućih opasnosti.