Tragedija na Kornatima opet je pokazala da neki naši sustavi funkcioniraju samo dok su okolnosti vrlo uobičajene, a ruše se već pri najmanjim trzajevima nepoznatih uzroka
Četiri godine i dva dana prošla su od Kornatske tragedije. Dvanaest vatrogasaca smrtno je stradalo u gašenju požara na Kornatima. Jedan je preživio. Teško ozlijeđen.
To je bila jedna od najvećih mirnodopskih tragedija u Hrvatskoj.
Nakon tako teških posljedica, odmah se krenulo u detektiranje uzroka. Javnost, a pogotovo obitelji stradalih, imali su pravo znati što se dogodilo njihovim najdražima.
No, uzroci stradavanja nisu odmah bili očiti. Dogodilo se nešto neuobičajeno.
Krenule su teorije.
Što?
Što to ima na Kornatima? Što bi moglo do smrti opeći dvanestoricu vatrogasaca?
Što je ubilo te ljude?
Koliko je svima poznato, Kornati su skupina otoka na kojima su uglavnom vapnenačke stijene. Jedva nešto makije. Trava najviše do koljena. A opet, vatrogasci su mrtvi.
Kao službeno objašnjenje prihvaćen je takozvani eruptivni požar, malo vjerojatni splet prirodnih okolnosti koji može dovesti do naglog porasta temperature dovoljan za smrtonosne opekline. Naglo ubrzanje požara u kotlini, potpomognuto vjetrom, prikladnim geografskim uvjetima i brzogorećom suhom travom. Nažalost, okolnosti su se poklopile.
Ubrzo su uslijedile i druge teorije. Najpoznatija je da je vatrogasce na Kornatima ubila bomba.
Zaostala NATO-ova zapaljiva bomba koja je tamo ležala odbačena nakon napada na Srbiju. Vatra ili pokret ju je aktivirao i ona je u trenutku usmrtila vatrogasce.
Osim uzroka koji se i dalje traži, stradavanju ljudi pridonijeli su i brojni organizacijski i proceduralni propusti prigodom same intervencije. Istražujući njih ne traži se odgovor na pitanje „Što?“, već na upite, „Kako?“ i, što je postalo jako bitno, „Tko?“.
Kad se već nije moglo utvrditi što je ubilo ljude, moglo se barem pronaći krivce i uzroke zbog čega su ti ljudi uopće bili tamo i zašto nisu bili ranije spašeni.
Nešto ih je ubilo. Ali, da nisu bili tamo, to nešto ih ne bi ubilo. A i da je pomoć stigla ranije, dio njih možda ne bi umro od posljedica tog nečeg. Slaba zadovoljština, no, u nacionalnoj tragediji, ipak zadovoljština.
Pokrenuta je hajka na zapovjednike, sustav. Otkrivene su gomile grešaka. Jednini preživjeli kaže da se sustav raspao. Stručnjaci za sigurnost idu dalje i izjavljuju da sustav uopće niti ne postoji.
Bez obzira na „Što?“, odgovori na pitanja „Kako?“ i „Tko?“ trebali su funkcionirati bez obzira je li uzrok stradavanja eruptivni požar, bomba ili nešto treće, zapovjedni lanac, procedure i metode trebale su funkcionirati. Nažalost, jedni kažu da tako nije bilo. Drugi da ih nije ni bilo.
Tragedija na Kornatima opet je pokazala da neki naši sustavi funkcioniraju samo dok su okolnosti vrlo uobičajene, a ruše se već pri najmanjim trzajevima nepoznatih uzroka.
Da se nije dogodilo ništa neuobičajeno, da je to bila normalna intervencija na teren, sve bi bilo u redu i uobičajeno.
Takva uobičajenost ne ulijeva povjerenje. Takvih uobičajenosti ima i previše u ovoj mladoj državi. I baš zbog povjerenja i nade u stalnost takvih uobičajenosti, događa se sve više i više neuobičajenih nesreća. Dok se najzad ne shvati. Da se treba mijenjati.
