Premijer Milanović u jeku ukrajinske krize najavio je da na dva tjedna putuje u jednu veliku zemlju. Rusiju? Ukrajinu? Ne. Koja je zemlja najudaljenija od krize? Upravo tako – u Australiju.
Nakon građanske revolucije u prozapadnom dijelu Ukrajine, budi se i ostatak. Njima ne odgovara novonastalo stanje stvari i žele da imaju proruski orijentiranog premijera. Rusi, naravno žele zaštititi svoje interese i žele da Ukrajina ima marionetskog premijera. Stoga su ga, nakon što je pobjegao iz Ukrajine, udomili. On sada iz Rusije daje svoje konferencije za tisak u kojima Ukrajini ponavlja da je upravo on pravi premijer.
Za to vrijeme, Ruske se snage raspoređuju po poluotoku Krimu, na kojem su rusi većina. Kažu, štite svoje interese. Ukrajincima to baš i ne odgovara, prosvjeduju, ali ne žele provocirati vojni sukob. Tko bi normalan želio rat sa Rusijom? Sve podsjeća na jedan već viđeni i proživljeni rat.
Slučajno baš u isto vrijeme, na međunarodnom sudu u Haagu, našle su se dvije davno zaraćene strane, Hrvatska i Srbija, jer jedna drugu tuže za genocid. Dok smo mi bili pod napadom Srbije, slali smo poruke zapadu da nas spasi. Pjevali smo i molili Europu da zaustavi rat u ime djece i ljubavi. Mislili smo da zapad neće dopustiti rat u Europi.
No, rat se ipak dogodio. Nije baš bilo prevelike želje ni interesa da se nešto zaustavlja. Čak i kada je UN poslao svoje promatrače u susjednu Bosnu i Hercegovinu, jedino što su oni promatrali bio je pokolj civila u Srebrenici.
No, sada je situacija drugačija. Hrvatska je sada član te Europske Unije. Čak štoviše, Hrvatska je i član NATO-a. Sa nama više nema šale. Sada smo punopravni i ravnopravni članovi.
Tu sam vidio šansu za Hrvatsku. Kao država koja je sama prošla rat koji je započeo na sličan način kao trenutna događanja u Ukrajini, Hrvatska svjetskoj zajednici ima puno toga za reći. Ima dragocjena iskustva. Također, kao članica Unije, sada može poduzeti za druge ono što drugi nisu poduzeli za nju kada je bila ugrožena. Može urgirati za poduzimanje hitnih preventivnih akcija, pregovora, smirivanja situacije. Ukrajina sada je Hrvatska nekada. Sada su oni ti koji pjevaju i mole Europu da zaustavi rat u ime djece i ljubavi. Mašu zastavama sa zvjezdicama. Čuje li ih itko? Čuje li ih barem Hrvatska kojoj su te melodije itekako poznate?
Premijer Milanović u jeku ukrajinske krize najavio je da na dva tjedna putuje u jednu veliku zemlju. Rusiju? Ukrajinu? Ne. Koja je zemlja najudaljenija od krize? Upravo tako - u Australiju.
„Bit će to naporan put, ali netko to mora napraviti“ - izjavio je poduzetni premijer. Zbilja, to će biti jako naporno - ne znam tko bi uopće želio biti u njegovoj koži. Dva tjedna plaćenog putovanja po sunčanoj Australiji i Novom Zelandu na račun države koja upravo radi rebalans proračuna i koja se redovito zadužuje jer ne može plaćati postojeće račune. Dva tjedna i tisućama miljama udaljen od najveće prijetnje svjetskom miru nakon drugog svjetskog rata. Da i ne spominjem tisućama miljama udaljen od hrvatskih ratnih aviona, tipa Mig, koji su na remontu u Ukrajini. Ukoliko ostanemo bez njih, naš zračni prostor braniti ćemo praćkama. Ili bolje, bumeranzima.
Dragim Ukrajincima bez obzira na nacionalnost i vjeru želim mir.
