Neformalni prijateljski razgovori često se svode na prepričavanje dijagnoza, terapija i analizu zadnjih nalaza
Ponekad se pitam zašto nas zle bakterije toliko proganjaju i zašto je ona nepomućena zdravstvena idila toliko rijetka u današnjem svijetu. Dojam da smo okruženi gomilom bolesnih ljudi možda i nije optička varka. Neformalni prijateljski razgovori često se svode na prepričavanje dijagnoza, terapija i analizu zadnjih nalaza. Šira slika obuhvaća i zdravstvene kartone susjeda i rodbine, bliže i dalje. Razbolio se ovaj, razbolio se onaj. Infarkt ovdje, rak tamo. I tako stalno… Onda svakodnevno svjetski dan neke bolesti, pa mamografija, pa skupljanje novaca za teške bolesti. Pa još i ospice pred vratima. Hoćeš-nećeš, sve miriše na bolest, što će osjetljiviji dio populacije automatski preslikati na sebe, tražeći simptome koji postoje ili (češće) ne postoje. Opsjednutost bolestima prepoznat ćete po „prepoznavanju“ raka kod minimalnih nesavršenosti, po stalnom isticanju bolesnih roditelja i rodbine te po stalnom inzistiranju na lošoj životnoj sreći. Takvi trče na prvu pomoć kod svakog kašlja, gutaju antibiotike na dnevnoj bazi i inzistiraju na rektoskopiji kada začepljenost potraje više od dana i pol (to sigurno raste rak na crijevima, kao što i svaka glavobolja nesumnjivo ukazuje na glioblastom). Stalno odlaze liječniku, piju gomile lijekova i žive vrlo nesretnim životom. Sve se vrti oko uputnica, analiza i nebrojenih rendgenskih snimki. Sve počinje i završava s bolestima, iako ih možda i nema. Znate, ako kronični strah od nepoznatog konstantno stavljate u prvi plan, vaše noćne more bi se mogle i realizirati. Zapravo, bolest je vrlo izvjesna krajnja faza ovakve autodestrukcije.
Upoznao sam dosta osoba, koje slijede upravo ovakav oblik života ili onoga što je od života još ostalo. Obično ne štede na antidepresivima, misleći da će im to ispraviti narušeni mentalni sklop. Naravno da su takve želje apstraktne, resetiranje mozga tabletama jednostavno je nemoguće. Sve se svodi na umrtvljenost, zatupljenost i intenzivno trovanje lijekovima. Uz popriličnu ovisnost kasnije u životu. Ovakva terapija ne izlazi iz sfere lijenosti i komoditeta. Zatvara se čarobni krug sa sve manje mogućnosti za uzmak. To je linija manjeg otpora i guranje glave u duboki pijesak, a nikako rješenje. Ovdje moram napomenuti da je, recimo, Tensilen nešto bolja solucija (barem po pitanju toksičnosti), iako agresivniju kampanju za neki preparat već odavno nisam vidio. Kažu da s njime aktivirate dodatne „hormone sreće“, smanjujete stres i popravljate raspoloženje. Mirniji živci. Kao da plahtom prekrijete gnoj. Nije nestao, ali ga barem (trenutno) ne gledate. Korekciju straha od nepoznatog i stresnu stabilizaciju možete postići jedino dugotrajnim i upornim radom na sebi. Nije nemoguće, nije ni lako, ali je jedino sasvim ispravno.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
