– Jesi li išao pogledati preparirani leš dok je bio na gostovanju u Rijeci?

– Nisam pobogu, duša će mi u paklu gorjet! A kad je bio?

– Ovaj tjedan.

– O kosti mu Isusovih i svih svetaca. Pa kako mi je to promaklo?

– Moraš biti pažljiv i promatrati ples mrtvaca.

– Pa tko ga je reklamirao?

– Bilo je pjesme i plesa kada su ga doveli. Ljudi more se skupilo. Svećenika bilo, naroda, djece. Veselje pravo.

– Pa što mi bi, ja se molio u tišini u nekoj kapelici.

– Eto, mogao si biti na narodnom veselju. Priča se da leš ispunjava sve želje.

– Pa ne može leš ispunjavati. Valjda Bog ispunjava.

– Pa Bog ispunjava – preko leša.

– Pa zašto baš preko leša. Može ispunjavati preko bilo čega zaželi.

– E pa Bog baš želi preko leša?

– A što kad se ja molim i držim krunicu? Ili kad se molim kipu Majke Trsatske. Ili drvenom križu u nekoj crkvi?

– Sve je to dobro. Sve to Bog čuje.

– A što, čuje Bog li bolje ako se molim lešu? Ili ako, kao predsjednica, dodirnem staklo od lijesa staklenog?

– Pa ne čuje. Bog sve jednako čuje. Svaka molitva mu je jednako važna.

– Pa zašto onda ljudi idu gledati leš? Zašto se ne mole drvenom križu? Ili još bolje, zašto se ne mole Bogu direktno, bez tih stvari između?

– A vole ljudi da imaju za što uhvatit se.

– Pa je l' oni vjeruju u tog Boga ili ne vjeruju?

– Pa vjeruju, al lakše je, pobogu, ako imaš preparirani leš.

– A što, ako je ovaj bio svet, onda će malo svetosti i na njih prijeći?

– Pa da.

– Pa što je svetost zarazna?

– Pa nije, ali je lijepo biti blizu svetosti.

– Eto, sad mi je opet žao da nisam leš vidio, da mi barem na kratko bude lijepo.

– Pati prijatelju.