– Jesi li išao pogledati preparirani leš dok je bio na gostovanju u Rijeci?
– Nisam pobogu, duša će mi u paklu gorjet! A kad je bio?
– Ovaj tjedan.
– O kosti mu Isusovih i svih svetaca. Pa kako mi je to promaklo?
– Moraš biti pažljiv i promatrati ples mrtvaca.
– Pa tko ga je reklamirao?
– Bilo je pjesme i plesa kada su ga doveli. Ljudi more se skupilo. Svećenika bilo, naroda, djece. Veselje pravo.
– Pa što mi bi, ja se molio u tišini u nekoj kapelici.
– Eto, mogao si biti na narodnom veselju. Priča se da leš ispunjava sve želje.
– Pa ne može leš ispunjavati. Valjda Bog ispunjava.
– Pa Bog ispunjava – preko leša.
– Pa zašto baš preko leša. Može ispunjavati preko bilo čega zaželi.
– E pa Bog baš želi preko leša?
– A što kad se ja molim i držim krunicu? Ili kad se molim kipu Majke Trsatske. Ili drvenom križu u nekoj crkvi?
– Sve je to dobro. Sve to Bog čuje.
– A što, čuje Bog li bolje ako se molim lešu? Ili ako, kao predsjednica, dodirnem staklo od lijesa staklenog?
– Pa ne čuje. Bog sve jednako čuje. Svaka molitva mu je jednako važna.
– Pa zašto onda ljudi idu gledati leš? Zašto se ne mole drvenom križu? Ili još bolje, zašto se ne mole Bogu direktno, bez tih stvari između?
– A vole ljudi da imaju za što uhvatit se.
– Pa je l' oni vjeruju u tog Boga ili ne vjeruju?
– Pa vjeruju, al lakše je, pobogu, ako imaš preparirani leš.
– A što, ako je ovaj bio svet, onda će malo svetosti i na njih prijeći?
– Pa da.
– Pa što je svetost zarazna?
– Pa nije, ali je lijepo biti blizu svetosti.
– Eto, sad mi je opet žao da nisam leš vidio, da mi barem na kratko bude lijepo.
– Pati prijatelju.
