Kao nastavak priče iz prošla dva broja, slijedi kratki prikaz stanja koje relativno rijetko može slijediti nakon mišićnog istegnuće, ili nagnječenja, a nazivamo ga myositis ossificans. U osnovi, u ovom sindromu radi se o stvaranju slobodne kosti (procesom ulaganja kalcija) na mjesto mišićnog oštećenja i hematoma (krvarenja). Ovo stanje valja razlikovati od nasljedne bolesti koja se također naziva istim imenom (a u struci je točnije zovemo "fibrodysplasia ossificans progressiva") a predstavlja nasljedno sustavno oboljenje, koje je među ostalim karakterizirano "stvaranjem kostiju" u mišićnom tkivu svugdje po tijelu, a nevezano uz traumu ili krvarenje. S obzirom na svoje karakteristike, fibrodysplasia ossificans progressiva rijetko je predmetom fizioterapije. Iako mehanizam nastanka myositis ossificans-a nije do kraja jasan, pretpostavlja se da je nepotpuna ili loša apsorpcija hematoma nakon ozljede mišića glavni okidač procesa koji na kraju može dovesti do stvaranja slobodne kosti u mišićnom tkivu. Najčešće se to događa u području nadlaktice i natkoljenice, a uobičajeni proces kreće 2-4 tjedna od ozljede sa ulaganjem kalcija u ozlijeđeno područje, te unutar slijedeća 3-4 mjeseca završava stvaranjem oštro ograničene slobodne kosti koja se na RTG snimci može jasno uočiti. Sam proces kalcifikacije može, ali i ne mora nužno biti praćen jasnom simptomatologijom, pa se tako jedan dio ovakvih formacija uoči slučajno, pri RTG snimanju poradi sasvim drugih razloga. Ipak, jedan je dio kalcifikacija bolan, te zahtjeva liječenje. Pri dijagnostici ovog sindroma, važno je isključiti druge moguće razloge stvaranja kalcifikata, od mnogih sistemskih bolesti, pa do karcinoma. Uobičajeno je da pacijent može povezati početak simptomatologije sa traumom (udarcem ili istegnućem). Kada je adekvatna dijagnoza uspostavljena, tada valja prijeći na terapiju. Ona se sastoji od protuupalnih lijekova kojima je za cilj smanjiti bolove, te ako je moguće usporiti proces kalcifikacije. Nadalje, fizioterapija bi trebala nastupiti odmah po ozljedi, sa ciljem ubrzanja resorpcije hematoma. U vrijeme rane faze stvaranja kalcifikata cilj je dodatno smanjiti bolove i smiriti upalu, a u fazi nakon sazrijevanja kosti pokušati potaknuti reapsorpciju tako stvorenog kalcifikata. U tu se svrhu dominantno kortisti terapijski ultrazuk, laser, a u novije vrijeme i terapija udarnim valom. Neki ovako stvoreni kalcifikati s vremenom nestanu sami od sebe (tijelo ih apsorbira), dok drugi ostanu konstantno u istom obliku i veličini. Jedni uzrokuju bolnost i ograničenje kretnji, dok su drugi posve asimptomatski. Nešto češće smetnje uzrokuju u sportaša. Sve to govori kako sanaciji simptoma uzrokovanih myositis ossificans-om valja prići individualno, te ih kao takve liječiti u suradnji ne samo sa pacijentom, već i sa specijalistom ortopedom, kao i sa trenerom u aktivnih sportaša. Operativni zahvati izvode se rijetko, a i tada samo kada i ako slobodna kost uzrokuje bolove ili nemogućnost normalnog kretanja, te ako svojim položajem kompromitira (pritišće) na neki od živaca. Poslijeoperativni proces uobičajeno je brz, a oporavak kompletan. Ipak, kod manjeg se broja operiranih pacijenata kalcifikat pojavi ponovo u istom ili manjem obimu. Iako nema znanstvenih dokaza, postoji sumnja da je jedan dio miositis ossificans-a rezultat loše ili nikakve terapije sprovedene nakon ozljeda mišića. Stoga, naročito u aktivnih i profesionalnih sportaša, valja pravovremenom fizioterapijom što je brže moguće sanirati posljedice oštećenja mekih tkiva, kao i evakuirati otok, između ostalog i u svrhu prevencije ovog neugodnog sindroma.