Neizvjesnost i agonija djece, oboljele od neuroblastoma, završena je. Makar je zdravstveni sustav podvukao crtu. Zadovoljnih malo, nezadovoljnih svakako više. Tek dvoje od sedmero (odnosno, po zadnjim podacima, osmero) djece dobit će lijek, koji vrijedi pravo bogatstvo, a koji (po još uvijek nepotpunim podacima) usporava pojavu recidiva za 12%. Ove druge odbili su zbog raznih razloga. Ekspertna komisija je utvrdila da oni nisu u ovom trenutku pravi kandidati, odnosno lijek im ne bi koristio. Potop emocija uz mnogo neodgovorenih pitanja.
Kao prvo, jako je čudno kako to da su onkolozi, koji su inače liječili ovu djecu, uopće procijenili da bi novi lijek mogao pomoći u trenutnoj situaciji. U 6 od 8 slučajeva bili su u krivu. Razbuktavanja nerealnih očekivanja doslovno su bat u glavu za obitelji oboljelih. To je onaj užasan osjećaj da ti sustav uskraćuje život. Do toga nije trebalo doći. Dakle, što bi moglo biti u pozadini svega?
Možda je prva preporuka za novi lijek donesena ishitreno, bez dublje analize o kriterijima upotrebe. Dakako, možda je odbijanje šestero djece tek posljedica rupe u državnoj blagajni. Da je lijek jeftiniji, vjerojatno bi ga dobili, a ovako su novac (kojeg nema), odnosno njegov dobar dio, sačuvali kroz pozivanje na međunarodnu stručnost.
Teoretičari zavjere bi mogli reći i kako farmaceutske kuće ponekad izdašno nagrađuju liječnike, koji propisuju njihove lijekove, možda čak i uz labave kriterije.
Skuplji lijek znači i veću nagradu. Ne želim vjerovati da je to istina, iako praksa sigurno nije nepoznata. Pitam se još nešto: Zašto oboljele nismo prijavili, dok je lijek bio u fazi kliničkog ispitivanja? Tada bi cjelokupna terapija bila potpuno besplatna. A ministar zdravstva kaže da se dugovanja bolnica mjere u milijardama, da zdravstveni troškovi rastu 5-10% godišnje i da ćemo trebati izdvajati sve više i više. Svaki novi lijek košta više od starog, a mediji samo potpiruju (često) lažne nade.
Tako je dr. Igor Štagljar prije nekoliko dana najavio da se nalaze na pragu lijeka protiv najčešćeg oblika raka pluća. Vjerojatno se kod milijuna oboljelih probudila nada, ali činjenice ih neće oduševiti.
Preparat je još uvijek na razini laboratorijskih uvjeta, a ispitivanja na ljudima još nisu niti započela. I sam dr. Štagljar kaže da je nerealno govoriti o izlječenju, već samo o (eventualnom) produženju života. Ako se lijek na kraju ne pokaže kao premalo učinkovit ili previše otrovan. To se već dogodilo nebrojeno puta. A najave su uvijek bile senzacionalne.
Znate, imamo već mnogo i ciljanih i pametnih lijekova, ali nemam dojam da je situacija dobra. Smrtnost od raka u Hrvatskoj je i inače znatno veća nego u ostatku Europe. To je pogotovo deprimirajuće.
Prijavite se na besplatni newsletter: [email protected]
