Odlazeća ekipa učinila je normalnim fotografiranje ministara koji dižu utege i pokazuju nabrekle bicepse. Ona je, kao dio posla premijerke, postavila i ulagivanje lokalnim zajednicama, skakutanje i ciktanje uz podršku mjesnog kulturno-umjetničkog društva
Desetak dana nakon objave rezultata izbora ne mogu se prestati čuditi promjeni retorike novih vladajućih u odnosu na stare. Odlazeća ekipa učinila je normalnim fotografiranje ministara koji dižu utege i pokazuju nabrekle bicepse. Ona je, kao dio posla premijerke, postavila i ulagivanje lokalnim zajednicama, skakutanje i ciktanje uz podršku mjesnog kulturno-umjetničkog društva. Takvih neozbiljnih i provincijalnih istupa bilo je toliko da smo ih počeli doživljavati kao nešto što takvo mora biti. Dodatno je to pojačavano novinarima i njihovim urednicima, koji su, u nedostatku smislenih analiza, punili svoje stupce ekstravagantnim ispadima, neukusnim izjavama i slikama političara u raznim ekstravagantnim situacijama. Političari su, na taj način, postali nešto kao mlada starleta, ili domaći arhetip - nogometaš i njegova supruga. Bila je tamo, radio je ovo i, zamislite, rekao je ono. Bili su obučeni u zeleno. Jeli su paprikaš i slavonski kulen. Jako im se svidio koncert.
Takvo ponašanje vladajućih i pratećih toliko je bilo
ponavljano i iznova potvrđivano, da je to narod naučio napamet i počeo
ponavljati svoje bespomoćne mantre: „Svi su oni isti“ i „Što mali čovjek tu
može?"
- Što je vama...
- Što je vama?
Tako je budući ministar gospodarstva odgovorio na jedno od
novinarskih pitanja, upitanom po starom sistemu. I novinar je ostao zbunjen. Pitanje je bilo:
„Koliko će javnih poduzeća dobiti HNS“, stranka budućeg ministra. Zbunio se
budući ministar.
I doista, kako odgovoriti na to pitanje? Nakon izbora niti
jedna stranka ne dobiva nikakvo poduzeće. Ne dijeli se nikakav plijen. Barem to
ne bi trebao biti slučaj. Do sada je, nažalost, takvo pitanje svima, pa i
novinaru, bilo potpuno normalno, čak i uobičajeno. Sučeljavanje dvaju
svjetonazora dovelo je do sukoba okvira gledanja na svijet. Jedan sugovornik drugome
se nije činio normalan. Novinar je svoje pitanje pokušao obrazložiti, pojasniti
svoju logiku, koju je smatrao potpuno racionalnom i razumljivom: „Pa znate,
koliko ćete…“, ali nije uspio dovršiti misao. Sugovornik je otišao.
Već ranije, samo koji dan nakon izborne pobjede, jedan drugi
novinar je istom tom budućem ministru postavio sljedeće pitanje: „Mislite li raditi pelješki most?“
Da se novinar imalo pripremio, znao bi, kao prvo, da je
njegov sugovornik već dugo žestoki protivnik tog projekta. A kao drugo, da je
taj projekt potpuno ekonomski neisplativ, pogotovo sada, kada baš nismo pri
novcima, i da je bio smišljen kao državna intervencija pri stvaranju umjetne
zaposlenosti. Naravno da mu se sugovornik potpuno zbunio. Pitanje uopće nije u
njegovom poimanju svijeta. I odgovor je bio očekivan kada se suoče dva potpuno
različita svjetonazora: „Moram li uopće odgovoriti
na ovo pitanje?"
Slične nekompatibilnosti mišljenja novih vladajućih i
novinara našao sam i u prvim intervjuima novog premijera. Svako malo -
zbunjenost. I kod novinara i kod političara. Ni jedni ni drugi ne znaju kako da
se postave. I jedni i drugi polako postaju svjesni da nešto moraju promijeniti
ukoliko uopće žele komunicirati. Dogodit će se promjena u jeziku i kodu.
Naravno, dva su moguća puta. Novi vladajući
političari mogu se približiti dosadašnjem standardu: jesti kulen,
plesati kolo i pokazivati nabildane mišiće. A možda se dogodi i ono manje
vjerojatno. Da se novinari pripreme, prouče temu i postave smisleno,
racionalno pitanje, a političari ostanu
ozbiljni i odgovorni. Tada bi narod primijetio da svijet može biti i drugačiji,
ne samo onakav u kakvom smo navikli živjeti. Posljedice? Neko vrijeme svi bi
bili jako zbunjeni.
