Uvijek me razveseljavaju reklamne poruke za preparate koji nude apsolutnu čistoću. Nekada se pod tim podrazumijevao besprijekoran sjaj, a sada je običaj da vam stanje pokažu i pod mikroskopom. Prvo sve vrvi od mikroba i mnogi će osjetiti gađenje prema ovakvom prizoru. ŠTO AKO DIJETE KOPA NOS I UNESE TE UŽASNE KREATURE? Što ako se zakukulje u jetri i izgrizu je u tren? Ha? Srećom, spasonosno sredstvo pobije sve i kopanje nosa opet je sigurna radnja. Pogled kroz mikroskop ne ostavlja nimalo dvojbe – sve je apsolutno čisto! (Hm, do kada? Možda će postupak trebati ponoviti za koju minutu? Oni sitni vragovi dođu niotkuda i treba ih srezati dok su još u pelenama… Zar je boca već ispražnjena?) Slične težnje nastoje se realizirati po bolnicama. Ironično, ali fanatična borba za apsolutnu čistoću (svim sredstvima) zapravo stvara nove opasnosti. Stvaraju se mikrobi otporni i na antibiotike. Još više, NEKI SE TOLIKO ADAPTIRAJU, DA IM ANTIBIOTICI POSTAJU HRANA. Možete li zamisliti bolje hranilište za ovakve super-mikrobe od bolnice, gdje je antibiotika više nego korova u zapuštenom vrtu? I onda, bolničko osoblje postane rasadnik za ovakve mikroorganizme, marljivo ih prenoseći od vrata do vrata. Kako im je izloženost svakodnevna, vjerovatno će šteta učinjena njima samima biti minimalna. (Naravno, isto se ne odnosi na pacijente, koji su prilično neotporni, odnosno načeti bolešću.) I sve čega se “bijelo” osoblje dotakne postaje potencijalno opasno: plahte, hrana, pidžama. Čak i običan dodir medicinske sestre može otvoriti put zarazi. Vjerovali ili ne, liječnici su po tome najopasniji. Osim prije operativnog zahvata (kada je to dio rituala), učestalost pranja ruku općenito im i nije velika. Možda na to zaborave, a možda smatraju da su im ruke toliko puta dezinficirane, da ih svi štetni organizmi naširoko zaobilaze. Uobičajeni obilazak serije pacijenata obično znači mnoštvo kontakata, što neposredno s bolesnicima, što s drugim kontaminiranim lokacijama. Kapa, maska i rukavice čine samo djelomičnu zaštitu. Zapravo, MASKA JE NAKON 10-MINUTNE UPOTREBE TOLIKO KONTAMINIRANA, DA PREDSTAVLJA HRANILIŠTE ZA BAKTERIJE, A NE ŠTIT. Općenito, šansa da zaradite kakvu bolničku infekciju kreće se na razini 1:20. Neki drže da je ovakva procjena suviše optimistička. Nivo opasnosti ovisi puno i o razlogu vašeg posjeta bolnici. Ako se radi o nekom ozbiljnijem operativnom zahvatu, ne samo što ćete biti izloženi rizicima same operacije, nego će i tijelo biti totalno oslabljeno, pa se neće moći hrvati s novim infekcijama. BROJNI SMRTNI ISHODI PRATE OVAKVE SITUACIJE i sve će biti pripisano težini bolesti, a ne bolničkoj zarazi. Posebno ugrožena su rodilišta. Novorođenčad nema razvijenu obranu od mikroba, posebno ako se hrane umjetnim pripravcima. U slučajevima agresivnijeg i masovnog širenja infekcije, običaj je da se za nevolje okrive posjetioci. Jednostavno se zabrane sve posjete. Međutim, to je uvijek samo dio problema. Pacijentima bi bilo bolje (ako situacija to dopušta) da se i njima zabrani boravak u kontaminiranom okruženju, barem dok se stanje ne smiri. Ukoliko i sa svim lijekovima (prosječna bolnička terapija uključuje 12 lijekova), bakterijama, operacijama, kemikalijama i mogućim greškama (kriva terapija, pogrešna dijagnoza, čak i intervencija na pogrešnom organu) prođete relativno dobro, ne znači da nećete biti podvrgnuti ne dobrovoljnom izgladnjivanju. (Gladovanje je, inače, dobar način za povratak zdravlja, ali ne u depresivnim bolničkim uvjetima.) Pri tome ne mislim da bolnički obroci ne nude dovoljno kalorija. PACIJENTI IH, JEDNOSTAVNO, NE JEDU. Uobičajeno je da se obrok ostavi kraj kreveta i tu prestaje svaka kontrola. Hrana je neukusna i NIJE ČUDNO DA SE MNOGIMA GADI. Uz to, plan dnevnih aktivnosti (pregledi, terapije, operacije i sl.) često ometa normalno hranjenje. KADA SE SPOJE IZGLADNJIVANJE I KONSTANTNI BOLNIČKI STRESOVI, DOBIJETE RECEPT ZA PROPAST. Nikada nećemo saznati koliko ljudi umire od direktnih posljedica nekvalitetne i nedovoljne prehrane (posebno su ugroženi stariji). Puno toga guši apetit. Mračno raspoloženje caruje. Jauci. Izdužena lica, nemoć i patnja na svakom koraku. Optimizam je potrebniji nego ikad, a ima ga manje nego igdje. Slijedeći put: Jedi sada, mršavi kasnije