Suša

I ovoga ljeta mogli smo vidjeti kako je poljoprivrednike ove lijepe, vodom bogate zemlje, mučila suša. I ovoga ljeta ona ih je nevjerojatno iznenadila. Te prouzročila velike štete na njihovim usjevima. I ovoga puta, to nam se priopćavalo sa grobnom ozbiljnošću. U kišnim jesenjim danima koji nam dolaze možemo očekivati slične vijesti. Ali ovoga puta glavnu ulogu imati će voda. Naše poljoprivrednike će, u ovoj sunčanoj zemlji, pogađati poplave. Neviđene i neočekivane. Kada dođe zima, njihove usjeve će, potpuno nepredvidivo, uništavati velika hladnoća i mraz. Zatim u proljeće opet slijede poplave i tuče, da bi sljedeće ljeto ponovo imali iznenadnu sušu. Tako našim poljoprivrednicima nikada nije dosadno. Iako godina ima četiri godišnja doba koja se izmjenjuju velikom preciznošću, njih uvijek nešto može iznenaditi. A što je još zabavnije, gotovo svake godine ih i uspije iznenaditi. Klima se drastično mijenja, to je činjenica. Ali ne vjerujem da se mijenja toliko. Da se u čitavom svijetu hrana uzgaja na način kako se prakticira kod nas, svi bi pomrli nakon prve nepogode. Lako je živjeti kada se hrana uvijek može uvesti od susjeda koji nisu imali problema sa sušom. A zašto nisu imali problema? Jer su imali navodnjavanje? Ne znam… Kada ih zadese nedaće, oštećeni zahtijevaju da se u njihovim regijama proglasi stanje elementarne nepogode. I očekuju da im država, a to smo svi mi, dragi Vi, nadoknadi izgubljene usjeve. Jesu li se osigurali od moguće nepredvidive nedaće, pitamo se. Najčešći odgovor je da nisu, jer je osiguranje skupo. Jesu li investirali dio zarade u sustave navodnjavanja, za koje se na Zemlji zna gotovo od kada je otkrivena poljoprivreda, interesiramo se. To je također skupo i ulaganja su prevelika za prosječnog malog poljoprivrednika. Da li su onda naučili ples kiše, kako bi za spas vlastitih usjeva mogli učiniti barem nešto. Nisu, pa nisu valjda neki primitivni narod… Zašto plesati ples i moliti se bogu kiše, kada je stvarnost puno darežljivija. Država će isplatiti naknade. Uvijek je bilo tako. Zašto bi ove godine bilo drugačije? A zašto se nešto ne napravi da bude bolje? Da se tim poljoprivrednicima koji žive u zemlji vode, omogući da jedan dio te vrijedne tekućine, prije no što se izlije u more, barem napoji biljku ili dvije. To nije tako teško zar ne? Na Kreti, otoku koji nema puno vode i gdje je suša puno veća nego kod nas, svojim očima vidjeh cjevčice koje dovode vodu do svakog stabla masline. A stabala ima po čitavom otoku, gdje god pogled seže. Dakle, moguće je. U čemu je onda problem? U uvoznicima, reći će mnogi. Tim profiterima odgovara da ne proizvodimo, nego da kupujemo od stranaca. Da bi se oni mogli obogatiti. Jer, kad nema domaće proizvodnje, onda oni diktiraju cijene. Kad vlada nestašica, vladaju oni. A Vlada? Ona pogoduje uvozničkom lobiju, ponavljaju kao papige naši proizvođači. I ništa ne poduzima. Jer i njima to odgovara. Rade na proviziju. Uvlače se u guzicu strancima da bi oni osobno profitirali. Briga njih za narod. A pogotovo ih briga za dugoročno blagostanje. Ovakva jadikovka na našim prostorima odzvanja već stoljećima. I ništa se ne poduzima. Stoljećima se samo vrti, kao godišnja doba. Seljaci se izmjenjuju. Vlade se izmjenjuju. Stranci se izmjenjuju. A upravo kada se pojave naznake neke stabilizacije, boljitka koji uslijed rutine mora nastupiti, na ovim prostorima nastupi opći pokolj. Rat. I onda se sve sagrađeno poruši, oni koji znaju ili pobjegnu, ili poginu. Ostatak ubrzo postane nepodoban novom poretku koji niče iz pepela. Od tko zna kuda na ključne pozicije slije se gomila novih neznalica i ciklus može početi nanovo. Ništa ne postoji, planiramo državu ispočetka. Piši Ustav, zakone… A onda počnu isti problemi. Uslijedila je suša. Pa poljoprivrednici traže pomoć. Što sada? Napraviti sustav za navodnjavanje? To se ne isplati, to je dugoročna investicija a ovdje se ne zna što će biti za godinu dana. Ne isplati se trošiti novac na budućnost kada živimo u burnoj sadašnjosti. Tko zna kakve nas nedaće sve čekaju. Neka se time bave oni koji dolaze poslije nas. Mi ćemo se nekako snaći. I evo, 2007. je. I još se snalazimo…