Ekipa sa sveučilišta javlja da će im biti teško isplaćivati plaće. Medicinske sestre najavljuju štrajk. Što uraditi? Vode nema, a najavljena kiša turista je izostala. Ovo razdoblje sporadičnih pljuskova još ćemo nekako preživjeti, ali što kada krene sušni period godine. Što će biti najesen?


U sezoni u kojoj su zaostali turisti oči svih građana uprte su u… U što?

S jedne strane turisti ne donose očekivane prihode. S druge pak  sve je jaki pritisak iznenada probuđene vojske poreznih inspektora. Kao i medvjedi probuđeni nakon zimskog sna, i ovi su izgladnjeli i željni bilo kakve hrane. Pa stoga oblijeću kafiće, sladoledare i kumice na tržnicama. Želudac je potpuno prazan, crijeva krulje a hrane niotkuda. Zašto se država nije hranila dok je mogla, nego se sjetila tek sada kada je potpuna nestašica, nikome baš nije jasno. I naravno, zbog čega su spavali?

-          Spavali su jer nisu ni trebali raditi. Love je bilo, samo su trebali pružiti ruku i bili bi zadovoljni.

-          A sada?

-          Sada je suša.

-          A šta se jede kada je suša?

-          Juha od kamena.

Ministar financija i dio građanstva zadovoljno trlja ruke brojeći  povećane  prihode proizašle iz fiskalnih blagajni. Prihodi su, navodi se, veći za nekoliko desetaka postotaka. Ti spektakularni podaci prilažu se kao dokaz o rasplamtjeloj sivoj zoni diljem hrvatskog gospodarstva. Međutim, to je još veći dokaz o dosadašnjoj neučinkovitosti poreznog represivnog sustava. Kako su mogli dozvoliti da im tolike količine novaca jednostavno prolaze neoporezovane?  

-          Znači oni su krivi?

-          Pa tko bi trebao biti kriv?

-          Zašto nisu građani?

-          Građani su u krivu, a poreznici su u pravu?

-          Pa, tako nam govore.

-          I vjeruješ?

-          Pa u što da vjerujem? Više ništa ne znam.

-          Znaš da ne znaš. To je odlično.

Kada presuši jedini izvor vode u savani, sve životinje postaju nervozne. Svi su svjesni situacije i skupljaju oko preostalih lokvica. Počinje prava i bespoštedna borba za opstanak. Država kopa sve dublje ne bi li pronašla još koju svježu kap. Priča se o prodaji  ostatka državnih poduzeća. Možda se iz njih da još nešto iscijediti ne bi se preživjelo nekoliko dana. No, rika žednih je sve jača. Ekipa sa sveučilišta javlja da će im biti teško isplaćivati plaće. Medicinske sestre najavljuju štrajk. Što uraditi? Vode nema, a najavljena kiša turista je izostala. Ovo razdoblje sporadičnih pljuskova još ćemo nekako preživjeti, ali što kada krene sušni period godine. Što će biti najesen?

Hijene trče od životinje do životinje i grickaju. I one žele preživjeti. Naravno, grickaju one slabije i već onemoćale. One koji ne mogu uzvratiti i zaletjeti se u osvetnički trk. Velike i moćne zvjerke, koje su se vode napile dok je vode bilo u izobilju, mirno i hladnokrvno gledaju situaciju. No, neka vas njihova hladnokrvnost ne iznenadi. I oni su svjesni da bez vode nema života i spremni su braniti svaku kap za koju smatraju da pripada njima.

Ulazak u Europsku uniju trebao je krilatim stvorenjima dopustiti da uzlete i prelete do susjedne lokve vode. No kako se ispostavilo, ondašnje životinje nepovjerljivo gledaju na došljake iz susjednih teritorija. Pa su im uvele zabranu ulaska. Kako naš premijer kaže, oni ne odlaze trbuhom za kruhom, nego mozgom za kruhom. Jer mozak troši puno kalorija. A pogotovo mozgovi sa ovih prostora, koji su navikli pronalaziti ingeniozna rješenja ne bi li priskrbili koju kap vode više za sebe. No, kako stvari stoje, pred njih su postavljeni novi izazovi. Emigrirati više ne mogu, moraju ostati tu gdje jesu. I preživjeti. Usprkos suši, prividnim slobodnim granicama, i brojnim izgladnjelim zvijerima. Bitka se nastavlja.