Prije koji tjedan lokalnu javnost zaprepastilo je postupanje novih koncesionara plaže u Medveji. Na kupalište je zabranjeno unošenje bilo kakve tekućine i hrane. I ljudi se pregledavaju na ulazu. Jednako su se bunili i domaći i stranci. Pa što si ovi umišljaju?
Koncesionar je, vrlo bahato i arogantno, odgovarao da je tako u čitavom razvijenom svijetu i da se na to trebaju naviknuti. Naravno, ako žele biti kao i zapadne zemlje.
Nažalost, takve fore pale kod ljudi koji misle da je zapad nešto bolje od ovoga što imaju sada. I bile su dosta uspješne jer je naš narod vjerovao i još uvijek dosta vjeruje da su ovi koji dolaze sa zapada bolji od njih. Pa na svoju štetu, svoje zakone prilagođavaju njihovima. I stalno pitaju strance što misle o njima, kako im se sviđa, jesu li zadovoljni. A onda se ispričavaju zbog svega što misle da nije u redu.
Tako je na zapadu, kažu koncesionari dok vam oduzimaju bocu vode. Naviknite se. 
E pa za kontru ovakvom primitivnom pristupu, donosim vam priču o zakonima koji vrijede u nordijskim zemljama. A one su, po mišljenju mnogih, najciviliziranije na svijetu. Proteklih tjedana imao sam prigodu razgovarati sa djevojkom iz Švedske. I onako, u priči, ona me pitala, kako stoje stvari sa kampiranjem u Hrvatskoj. Može li se kampirati po šumama i livadama? Može li hodati kuda želi? Ja je zbunjeno gledao. Još uvijek mi u glavi odzvanjaju pucnji kada je vlasnik šume kestenova pucao na šetače jer su bili na njegovom vlasništvu.
- Mi u Švedskoj imamo zakon, koji bi preveden značio-„svačije pravo“. Slične zakone imaju i u Finskoj, Norveškoj i Islandu. Ukratko, to znači da svatko ima pravo biti vani u krajoliku. Mogu se koristiti i uživati svi prirodni prostori bez obzira da li su privatni ili u vlasništvu države.
Još mi nije bilo jasno. Kod nas je upravo krenula manija ograđivanja „privatnog posjeda“ a ovi prakticiraju nešto sasvim suprotno…
- Odlično je za planinare, izletnike i one koji žele jeftino putovati. Na jednom mjestu u okolišu čak je moguće i prespavati.  Najviše dvije noći. Naravno,  ako na taj način ne ometate vlasnika. Dakle, zabranjeno je podizati šator u blizini nečije kuće, farme ili vrta. Također, kampiranje je u načelu dopušteno samo jednoj osobi. Grupe trebaju posebne dozvole. I najčešće završavaju u pravim kampovima.
Ja sam to sebi u glavi preveo kao besplatno kampiranje za manje ljudi. Bilo gdje.
- U načelu da. To je to. No, „svačije pravo“ ne znači istovremeno i potpunu slobodu za sve i svakoga. Glavno pravilo je da se ne oštećuje okoliš i ne uništava biljni i životinjski svijet. Izmet je najbolje zakopati, a smeće odnijeti do najbliže kante. Sve treba ostati isto onako kako je i nađeno. Ukratko: ne ometaj i ne uništavaj.
Sva ta pravila ne vrijede za nacionalne parkove, parkove prirode, rezervate i sl. To su posebno zaštićena područja u kojima vrijede i posebni zakoni vezani za očuvanje prirode.
- Joj, kako bi kod nas to zloupotrebljavali, kažem joj, zamišljajući saborskog zastupnika Rojsa i njemu slične…
- Pa i kod nas su počeli. Danas ova prava slobodnog pristupa potkopavaju prigode za zaradu brojnim vlasnicima zemljišta. Kroz njihove terene ljudi se slobodno šeću, bicikliraju i kampiraju, bez da plaćaju bilo kakvu naknadu. Ali ipak… Svatko tko se usudi kritizirati negativnosti koje proizlaze iz zloupotrebe „svačijeg prava“ riskira optužbu da narodu uskraćuje njihovo drevno običajno pravo da uživaju u šetnjama šumom i blagodatima prirode. Kritiziranje prava za bilo kojeg političara značilo bi njegovo „političko samoubojstvo.“
Pa sada, kada mi naši glavonje počnu pričati o koncesijama i privatnom vlasništvu i počnu ograđivati kao mahniti, opasavati se bodljikavom žicom jer je tako na zapadu i tako treba biti te vam oduzimati vodu da bi skupo prodali svoju, sjetite se da postoje i drugačija razmišljanja. I oprostite im, jer siroti, ne znaju što čine.