Nedavno su mnoge novine objavile vijest kako „riba donosi znatno više koristi nego štete.“ U nutricionističkom smislu. Drugim riječima, JEDITE VIŠE RIBE, KAKO BISTE BILI ZDRAVI. Ništa novo, rekao bih. Ono što je interesantno, je stidljiva naznaka određenih problema, vezanih uz konzumaciju ribe. KONTRAVERZA PROIZLAZI IZ ČINJENICE DA RIBA SADRŽI POTREBNE OMEGA-3 MASNE KISELINE, ALI I MNOŠTVO TEŠKIH OTROVA, KAO POSLJEDICA SVE VEĆEG ZAGAĐENJA. Dioksin, olovo i živu pojedete u SVAKOM ribljem obroku. Visoku toksičnost dioksina bespotrebno je obrazlagati. Žive također. (Izgaranje u elektranama na ugljen vjerojatno je glavni oblik kontaminacije okoliša živom.) Znate, sve nečistoće završavaju u moru. Bojim se da je ovaj problem podcijenjen. Riba nekada i riba danas dva su sasvim različita pojma. Samo jedan primjer za početak. Riba iz jezera, veličine olimpijskog bazena, bit će abnormalno zagađena, ako se u jezeru nalazi samo pola grama žive. U prosjeku, TOLIKO SE NALAZI I U JEDNOJ AMALGAMSKOJ PLOMBI. Ovdje moram napomenuti da je koncentracija otrova u ribi UVIJEK PUNO VEĆA NEGO U OKOLNOM MORU. Sve se gomila u masnom tkivu. (Usprkos špricanju i svim ostalim zagađivačima, biljna hrana je UVIJEK znatno manje zagađena od životinjske.) Morski pas, sabljarka, tuna i skuša su posebno opasne vrste. (Veća i starija riba obično je zagađenija. Ako već morate jesti ribu, uzmite sardelu, a ne tunu. Pogotovo ne konzerviranu tunu.) Visoka toksičnost može izazvati probleme u učenju, ali i ZAOSTAJANJE U RAZVOJU DJECE. Postoje čak i preporuke da trudnice i djeca ispod 12 godina starosti sasvim prekriže ovu ribu iz svog jelovnika. ZNA SE DA ŽIVA PRELAZI PLACENTU I OŠTEĆUJE MOZAK NEROĐENOG DJETETA. Prema jednoj analizi, čak 10% američkih trudnica je toliko zatrovano živom, da njihovoj djeci prijete opasni neurološki poremećaji. Čovjek, težak 60 kg, koji pojede 180 g tune tjedno, ujedno će pojesti i 50% više žive od gornjeg tolerantnog limita, koji je odredila Svjetska zdravstvena organizacija. OČITO JE DA ISTA KOLIČINA TUNE KOD DJECE ZNAČI I VIŠESTRUKO VEĆI RIZIK. Količina žive u organizmu može se utvrditi analizom kose. POVEĆANE VRIJEDNOSTI GOTOVO UVIJEK SU POSLJEDICA KONZUMACIJE RIBE. Živa iz amalgamskih plombi također je opasna, ali ne kao riba. Štošta se prešućuje kada je riječ o ribi. Recimo, znate li da RIBA PODIŽE NIVO KOLESTEROLA U KRVI, slično kao svinjetina i govedina? Visoka kiselost životinjskih proteina ubrzava gubitak kalcija, što doprinosi osteoporozi, ali i bubrežnim kamencima. Iako omega-3 masne kiseline „razrjeđuju“ krv, što može spriječiti stvaranje fatalnih ugrušaka, to isto svojstvo povećava RIZIK OD UNUTARNJIH KRVARENJA. Također, omega-3 imaju i antiupalna svojstva. To je, naravno, dobro kada je riječ o smanjenju bolova kod artritisa. No, postoje i saznanja o negativnoj imunološkoj reakciji, pa i o POVEĆANOM RIZIKU OD NEKIH VRSTA RAKA. Kod nekih riba masnoća čini POLA SADRŽAJA, što podrazumijeva tendenciju prema debljanju i dijabetesu tipa 2. Masna riba usporava djelovanje inzulina, čime se podiže razina krvnog šećera. Istina je manje dobra od očekivanog, zar ne? Naglašavam da ribe, zapravo, ne mogu sintetizirati omega-3 masnoće. Dobiju ih iz morske trave i algi. Ne vidim razloga zašto i mi ne bi koristili originalne izvore. Sušene morske alge mogu se nabaviti u trgovinama zdravom hranom. Predstavljaju vrijedan hranidbeni dodatak.