Popularna austrijska travarka Marija Treben propagirala je korištenje svježeg bilja za pripravu ljekovitog čaja. Danas puno onih koji se hrane sirovom hranom također propagira korištenje sirovog bilja za čaj, ali na način hladne maceracije
Ljudi mi često postavljaju pitanje kuha li se čaj isključivo sa sušenim biljem ili se može koristiti i svježe? Ovdje nema pravilnog odgovora.
Većina starih tradicija, pa tako i moderna fitoterapija, koristi suhe dijelove biljke za pripravljanje čaja iz više razloga. Neki od razloga su što većina ljekovitog bilja koje se koristi za pripravljanje biljnih čajeva nije dostupna tijekom cijele godine ili nije dostupna u vegetacijskom periodu kad se treba ubrati (npr. u vrijeme cvatnje), a većina onih koji koriste ljekovito bilje za čajeve ne beru sami to bilje uopće ili nemaju vrt s dostupnim biljem. Još jedan razlog zbog kojeg se koristi suho bilje je što je lakše odrediti dozu biljke ako iz nje ispari sok te ostane samo tijelo biljke u kojem su ljekovite tvari. No, ima i nešto što se provlači kroz jednu granu tradicionalne upotrebe biljaka ili travarstva, a to je uvjerenje da kada se skuha suha biljka, tijelo to doživljava kao čaj odnosno tekućinu što uključuje hidrataciju i sl. Kada se skuha svježa biljka i biljni sok, onda to tijelo doživljava kao hranu i pokreću se drugi načini prihvata takve tekućine u tijelo. Također, kod dijela ljudi postoji uvjerenje da je svježa biljka na neki način živa (može se pelcerom zakorijeniti), pa ju je „okrutno“ ubiti bacanjem u vrelu vodu. Tu se onda postavlja pitanje je li ljekovito bilje „nadbilje“ u odnosu na blitvu i špinat. I što je s biljem koje ujedno spada i u ljekovito i jestivo, na primjer hren. Je li išta od ovoga istina, ne znam.
Popularna austrijska travarka Marija Treben propagirala je korištenje svježeg bilja za pripravu ljekovitog čaja. Danas puno onih koji se hrane sirovom hranom i koji ne koriste termički obrađene namirnice iznad nekog stupnja zagrijavanja također propagira korištenje sirovog bilja za čaj, ali na način hladne maceracije. To je postupak u kojem se hladnom ili mlakom vodom prelije biljka i ostavi stajati barem 5 do 7 sati. Ovim postupkom često ljeti radim prirodno aromatiziranu vodu. Potpuno mi je drugačiji osjećaj kada kuham suhu mentu ili maceriram svježu. Iskuhavanje svježe biljke daje mi treću, ali najmanje prihvatljivu opciju.
Možda bi se biljke mogle sve kuhati svježe kako bi se dobio ljekoviti pripravak, ali sa mnom to nekako, za većinu bilja, ne rezonira. Držim se tradicije. Ako se nešto tako koristilo još od doba pećina, vjerujem da je najispravnija verzija, samo za sada još ne znamo to argumentirati.
A za vas? Ako za terapiju sugeriram suhu kuhanu biljku, ako je za aromatiziranje vode i/ili laganu preventivu, možda možete pokušati i sa svježim iskuhanim biljem!
