Obično nakon velikih sportskih natjecanja, a Olimpijada jest najveće od velikih, svode se računi. Iz naše perspektive uvijek je najvažnije je li broj osvojenih medalja u skladu sa veličinom ove male zemlje, brojem njenih stanovnika i novcem koji se ulaže u sport. Vječno pitanje bez konačnog odgovora. No, Sydney je u cjelini pomaknuo neke granice i vjerujem odredio pravce u kojima će se kretati mnoge sportske discipline tijekom slijedećeg olimpijskog ciklusa, a možda i dulje. Ako za trenutak ostavimo po strani sav onaj cirkus sa dopingom i pitanja oko toga može li se poradi uzimanja lijekova za prehladu biti diskvalificiran, na površinu su izašle i neke druge nepobitne činjenice koje uvjetuju postizanje vrhunskih rezultata. Dakle, ova je olimpijada istakla važnost fizičkih predispozicija više no što je ijedna druga. To ne znači da je talent i naporan trening manje važan, ali je svakako tek nadogradnja. Plivanje je to pokazalo najbolje, a glavna vijest dana bila je veličina stopala pojedinih plivača koji su osvajali medalje. Tako me ne bi začudilo da i u nas u vrlo dogledno vrijeme selekcija u plivačkim klubovima kod manjih kategorija, osim o brzini plivanja, bude ovisila i o veličini stopala, bilo samog malog plivača, bilo njegovih roditelja. Samo da se još ne pojave i ljudi kojima su zaostale plivaće kožice između nožnih prstiju. Ako do toga dođe, to su zasigurno slijedeći olimpijski pobjednici. Sportska medicina, s druge strane, ukazala je na svoju važnost, ali ne kroz pompozne naslove u novinama ili čudesna izlječenja svagdašnjih ozljeda, već posredno kroz same sportaše i njihove rezultate. Ne bi bilo moguće, na primjer, Janu Železnom napraviti takav rezultat u svojim godinama i nakon svega što je prošao sa ozljedama ramena da nije bilo čitavog niza stručnjaka koji su stajali iza njegove rehabilitacije i priprema za ove Olimpijske igre. Takvih je primjera u Sydneyu bilo na pretek. Čak i činjenicu da se "radni" vijek sportaša produžuje, a da među osvajačima medalja ima sve više ljudi koji su pohodili dvije, tri ili više uzastopnih olimpijada, možemo zahvaliti ponajprije napretku dijagnostike i terapije unutar medicinske znanosti. Daleko, sasvim daleko od blještavila sportskih borilišta, novinara i reportera odvijala se i opet će se odvijati prava mala drama vezana uz želju da se fizičke granice čovjeka pomaknu još malo naprijed. Trening i njegove sastavnice došle su do granica ljudske izdržljivosti, te svako povećanje ili pojačanje tog istog treninga dovodi neminovno do ozljeda. Tako i sport, barem onaj vrhunski iz te slijepe ulice ima dva i samo dva moguća izlaza. Jedan je traženje genetski otpornijih sportaša koje se može gurati iznad sada poznatih granica sa manjim rizikom od ozljeđivanja, te posljedično boljim mogućim rezultatima. Drugi je pozivanje u pomoć medicine da promjeni i poboljša sposobnost i brzinu oporavka ljudskog organizma u cjelini, a kako bi se granice fizičkih mogućnosti pomakle. Bilo koji od ova dva izlaza da se primjeni, ili ako se upotrijebe zajedno, pridonijeti će boljim sportskim rezultatima, možda i nacionalnom ponosu, ali će i još više udaljiti vrhunske sportaše od prosječnih rekreativaca i sve će nam više izgledati kao nad- ljudi, barem u fizičkom smislu. Možda to i nije loše. Ako nas njihova postignuća motiviraju i potaknu na daljnje rekreativno bavljenje sportom (s tim da rekreacija svakako nije gledanje Olimpijade na televiziji, duboko zavaljeni u fotelju), onda je, barem iz moje perspektive, glavni cilj postignut, a to je sport kao dio ili način življenja, sa ciljem održavanja psihofizičke kondicije uz istovremeno sprječavanje prijevremenog pojavljivanja mnogih kroničnih i degenerativnih oboljenja.