Reći kako se «istočnjački» i «zapadnjački» pogled na bolest i zdravlje prilično razlikuju, barem u svom tradicionalnom aspektu, posve je ispravno. I dok smo stoljećima ovdje, na zapadu, bili jako preokupirani bolestima i načinima kako ih možemo liječiti, daleki istok više je bio usmjeren na zdravlje i na to kako ga očuvati i poboljšati. U tom smislu i u uvjetima u kojima danas informacije kolaju brzinom «klika mišem», polako se prelijevaju mudrosti jednog i drugog pristupa. Kako moderna medicina sa svojim metodama hvata korijenje na istoku, tako i tradicionalne metode održavanja dobre psihofizičke kondicije i zdravlja sve više bivaju prihvaćene i ovdje. Jedan od takvih sustava je i «tai chi». Za sve one koje interesiraju detalji, povijest i tipovi ove metode, ova će kolumna biti premala, a internet je prepun dostupnih informacija. Nešto je drugo specifično u sustavima tai-chi-ja što moju struku sve više interesira posljednjih desetljeća. Naime, poseban problem pri određivanju individualnog programa vježbi za pojedinog pacijenta ili pak zdravu ali fizički neaktivnu osobu predstavlja balans između vježbi snage, istezanja, disanja, balansa i ako je moguće, opuštanja. Tako su se posljednjih desetljeća razvili mnogi, više ili manje primjenjivi sustavi naslonjeni na klasičnu fizioterapiju i njenu koncepciju ispravljanja određenih tipičnih nedostataka u neaktivnoj populaciji. Razlika između tih i takvih sustava koji počivaju na želji da se nešto na tijelu ispravi ili popravi i istočnjačkih sustava poput yoge ili tai chi-ja jest u tome što ovi potonji polaze od pretpostavke da se tijelo ne treba nužno popravljati, već se prije svega treba vratiti u svoj prirodni balans. I dok u fizioterapiji krećemo iz objektivne dijagnostike (danas oslonjene na kompjutere), te pregleda liječnika ili fizioterapeuta koji otkriva nedostatke koje vježbanje treba ispraviti, u tai chi-ju sam vježbač otkriva vlastite nelagode i manjkavosti i iz tog subjektivnog doživljaja pokušava kroz sustav vježbanja, disanja i relaksacije ukloniti nelagode i vratiti se u onaj ugodan osjećaj zadovoljstva «stanovanja u svojem tijelu». Iako oba dominantna sustava idu k istom cilju (uklanjanju bolnih stanja i povratka tijela u stanje optimalne funkcije), njihove se metode razlikuju u činjenici da je u tai chi-ju (ali i yogi) pacijent subjekt, a unutar fizioterapije tek objekt određenih postupaka i djelovanja. U doba kada se polako i u «modernoj» medicini nastoji sagledati cijela osoba, a ne samo njen bolesni segment, pa tako i liječiti cijeli sustav, a ne samo dio, sustavi poput tai chi-ja bivaju pravo mjesto učenja i usvajanja novih iskustava. Iz perspektive promatrača, tai chi je skup polaganih kretnji u kojima je naglasak na koncentraciji i opuštanju, uz pregršt vježbi snage i istezanja, te kontrolu disanja i njegovo usklađivanje sa pokretima. Iz perspektive vježbača (barem onih redovitih) to je vježbanje nakon kojega se osjeća bitan porast kondicije i snage, smanjenje stresa, kao i prorijeđenje ili smanjivanje mnogih simptoma koji nisu direkno vezani ze lokomotorni sustav. Iz perspektive medicine lako je uočiti povećanje mišićne snage i izdržljivosti, uz pozitivan utjecaj na krvožilje, tetivne i ligamentarne spletove, pa i na kosti. Valja napomenuti da američki liječnici preporučuju upravo tai chi kao najbolji način sprječavanja pa čak i liječenja osteoporoze. U koliko vas ne privlači aerobic i njemu slična rekreacija, ili se ne osjećate dobro u teretani među svim onim utezima i spravama, a yoga vam je nekako previše spora, onda je možda tai chi upravo ona vrsta psihofizičke rekreacije koja će vam najbolje odgovarati.