Informirani pristup agresivnim medicinskim postupcima u okviru kojeg vam liječnik razumljivim rječnikom detaljno obrazlaže rizike i moguće alternative, pomalo spada u bajkovite priče
Drama oko kredita u švicarskim francima ne prestaje. Nedostatak istinite, sveobuhvatne i poštene informacije u pravo vrijeme u mnogim je obiteljima stvorio financijski ponor. A zapravo je potpuno normalno da želimo detaljno znati o onome što kupujemo ili o onome što nas se neposredno tiče.
Očekujete li potpunu informaciju kada kupujete stan? Okrenete li komad odjeće 100 puta, prije nego ga kupite? Dobra informiranost podrazumijeva da će greške u odlučivanju biti svedene na minimum. S druge strane, u kojoj mjeri ovakav sustav primjenjujemo kada su u pitanju medicinski postupci? Bojim se, nedovoljno.
Informirani pristup agresivnim medicinskim postupcima, u okviru kojeg vam liječnik razumljivim rječnikom detaljno obrazlaže rizike i moguće alternative, pomalo spada u bajkovite priče. Ali, ispasti će da je manjak informacija zapravo jedan od esencijalnih dijelova terapije, barem po mišljenju liječnika. Pacijenti bi trebali znati što im se sprema, ali je u neku ruku BOLJE DA NE ZNAJU. Potpune informacije bi povećale njihovu ionako prisutnu zabrinutost, možda sve ne bi niti razumjeli, a možda bi nakon toga donijeli i bitno drugačiju odluku u pogledu tretmana, odnosno nastavka liječenja (vjerojatno bi to bila odluka s kojom se liječnik ne bi složio). Već ovo zadnje je dovoljno dobar argument za (skoro) muk. (Možda bi se mogli i zapitati da li je takav muk zakonski opravdan…) Uz to, liječnicima kronično nedostaje vremena za šira objašnjenja. Ali, da li je takvo razmišljanje u interesu oboljelih?
Prema jednom istraživanju, 25% pacijenata ne dobije nikakvu detaljniju informaciju o predstojećim pregledima ili liječenju, osim ako izričito ne pitaju. Od onih koji ništa ne pitaju, većina (63) misli da će dobiti dovoljno informacija, kada to bude potrebno. Oni ostali kažu da se, jednostavno, ne usude pitati ili liječnik izgleda suviše nezainteresiran za njihove probleme ili smatraju da će pitanjima narušiti dobar odnos s osobom, koja im je sada jako potrebna. A možda bi stvarno trebali štošta pitati. Inače nećete znati da će 1 od 270 dobiti rak samo zbog snimanja CT-om. Ili da operacija zbog ulcerativnog kolitisa završava smrću u 6% slučajeva. Ili da čak i rutinska bronhoskopija ponekad završava fatalno. Onda se liječnici opet pitaju: “Zašto bi mi to sve uopće trebali reći? Zašto bi upozoravali na nuspojave lijekova? Dovoljno je da mi znamo što je dobro, a što ne.” Molim, O ČIJOJ KOŽI SE RADI? Govorimo li o tamnom srcu medicine? Istina, prije svake operacije vam gurnu papir na potpis, kojim zapravo preuzimate sve rizike. Većina pacijenata uopće ne razumije što potpisuje, a većina je suviše uzbuđena da bi išta čitali. Uglavnom, zaboravite da ćete išta moći dokazati ako što krene po zlu. Krajnja posljedica šutnje ili loše sreće?
Još jedan mali detalj. Prema jednoj analizi, pola radiologa NE ZNA da CT može izazvati rak. Neobično, a možda i ne. Tehnologija je suviše skupa, da bi na nju svaljivali ikakve bolesti.
