Tetive u našem tijelu isto su što i konci na marioneti ili pak klinasti remen u motoru automobila. One prenose silu mišića na kost i na taj način vrše kretnju. Pa iako su one same tek poluga, njihova građa,funkcija i smještaj olakšavaju mišićima ne tako lak posao. Povezujući mekani mišić i vrlo tvrdu kost, tetiva je po svojoj konzistenciji negdje između. To ju čini s jedne strane vrlo izdržljivom kod dugotrajnog fizičkog rada, ali i osjetljivom na mnoge nesmotrene i nerazumne aktivnosti koje činimo gotovo svakodnevno. Posebice imajući na umu da je ona relativno slabo prokrvljena, pa ozljede ili oštećenja na njoj neusporedivo sporije zacijeljuju nego ozljede drugih organa ili tkiva. Dva su najšeća načina da "uneredimo" jednu ili više tetiva. Jedan je nagli pokret iz mirovanja sa velikim opterećenjem koji može uzrokovati pucanje njenih vlakana, praćen oštrom boli, te otokom. Drugi je način, a i mnogo češći, njeno preopterećenje tijekom dužeg vremenskog perioda konstantnim i monotonim pokretima bez dovoljnog odmora (stajanje, tipkanje na pisaćem stroju ili kompjuteru, pokreti kod pranja prozora ili poda, pokreti kod zidarskih radova i sl.). Tada slijedom cijelog niza različitih procesa u samoj tetivi dolazi do upale, sa istim rezultatom kao i kod naglog pokreta, dakle oštra bol praćena otokom. Cijelo to stanje nazivamo tendinitisom (akutnom upalom tetive) i primarni je cilj u liječenju smanjiti bolnost, te smiriti upalne procese. U tu svrhu upotrebljava se danas cijela lepeza terapijskih metoda, od fizikalne terapije (leda, struja, ultrazvuka, magneta), preko protivupalnih lijekova (tableta), sve do tzv. blokada, odnosno injekcija kojima se lijek ubrizgava u neposrednu okolinu ozljeđenog tkiva. Kako je činjenica da upale najčešće izazivaju upravo aktivnosti vezane uz svakodnevni posao, jasno je da bol koja se javlja kao njen rezultat neće dozvoliti normalno obavljanje istog. Zato i jest cilj sanirati takvu ozljedu što je prije moguće. Ipak, postoje situacije u kojima ljudi sa vrlo bolnim tendinitisima i dalje rade nesmanjenim intenzitetom, uzrokujući tako daljnja oštećenja sa dva moguća krajnja ishoda. Jedan je svakako djelomična ili potpuna ruptura (ili prekid) tetive. Iako su šanse za takav razvoj događaja relativno male, u svojoj sam praksi vidio više slučajeva i svi su neizostavno završili na operativnom stolu, gdje se pokušavaju spojiti dva kraja prekinute tetive i uspostaviti funkcija. Moram reći da su rezultati operativnih zahvata različiti i da ovise o mnogim individualnim faktorima. Drugi je put neliječenja tendinitisa ulazak u tzv. tendinozu, što je drugo ime za kroničnu upalu. Nju karakterizira nešto manje oštra bol, ali i poremećaj u tijeku tetive sa njenim zadebljanjem na koje je terapijski teško utjecati. I tada je jedna od opcija operacija s kojom se tetiva "čisti" kao i njena ovojnica. Oporavak od ovog načina liječenja zna biti vrlo dug i trajati do šest mjeseci. Alternativa je vježbanje po posebnom sustavu razvijenom upravo za kronične upale tetiva. Ono jest sporo i dugotrajno, ali i djelotvorno, a traje u prosjeku između tri i pet mjeseci. Treba naglasiti da sve ovo ovdje nabrojano nisu jedini mogući uzroci oštećenja tetivnog aparata. Neke metaboličke i reumatološke bolesti mogu ga napasti vrlo snažno i bolno. Stoga je važno da pri bolovima koji su uzrokovani kretnjom u ekstremitetima potražite savjet liječnika kako bi se utvrdila točna dijagnoza, a ako se radi o tendinitisu, kako bi terapija bila pravovremena i dovoljno dugotrajna a da bi spriječila komplikacije ove vrlo jednostavne, ali neugodne, bolne i dosadne ozljede, čije liječenje zna biti dugotrajno.