U petak navečer sam, igrom slučaja, završio kod jedne prijateljice na piću. Crnom istarskom teranu. Tamo je sjedio još jedan tip. Upoznavanje. Ja- Filip... -ti? On, ti je iz Francuske, šapnula mi je prijateljica. Doista? Ispostavilo se da se tip zove Kristof i da je iz francuskog grada Nima. Grad veličine Rijeke. Kako piše za neke njihove gradske novine, iz same logike stvari potekao je naš razgovor. Kada smo nakon nekog vremena iscrpili teme tipa: "Ovako je kod nas-kako je kod vas?" pitao me može li dati oglas u Burzu. Naravno. A što ti treba? -čudio sam se jer je on samo u prolazu i sumnjam da kupuje dijelove za auto ili traži posao. Želi kupiti kuću u Istri. Kaže da je tamo priroda nevjerojatno čista, nema puno industrije, nema puno ljudi, nema puno zgrada. Da je to jedan veliki biser i da on tamo mora imati svoj komad zemlje. Kaže, divim se vašoj vlasti koja je svojim radom i sposobnošću omogućila da do tamo ne doprije razvoj. Istina, vlast je omogućila da Istra ostane netaknuta, ali ne svojim radom i sposobnošću, nego upravo suprotno - svojom nesposobnoću. Na našu sadašnju sreću, oni koji su vladali ovim prostorima u vrijeme svjetskog turističkog booma, kada su se po čitavom Sredozemlju radila apartmanska naselja i hotelski kompleksi, Hrvatska je, u najvećoj mjeri, ostala nedirnuta.Vladajući nisu bili u stanju prepoznati trend. I tako smo ostali oaza čistog i netaknutog, čega više nema gotovo nigdje na čitavom Mediteranu. Divota, rekao je, jer sada je najzanimljivija stvar na svijetu: mir i tišina, intimni turizam. Bez betonskih zgradurina koje liče na košnice i bez pretrpanih plaža gdje se nema gdje odložiti ručnik. Tako je, odgovorio sam, i vi ste toga svjesni. Zato jer ste vidjeli kako izgleda sve ono što sam prije opisao. I jer ste to proživjeli. Naši, nažalost to nisu prošli, tj. to ne znaju. Prije, kad su svi gradili, oni su mirovali, a sada, kada bi trebali mirovati, oni bi gradili. Da bi bili svjesni toga što imaju, oni, nažalost, moraju napraviti krug. Krug? - upitao je znatiželjno. Da. Znaš li ti da su se ovdje, dok je na zapadu bila pomama za hamburgerima, jele maneštre i maslinovo ulje i riba i salsa? I da je vani sada upravo takva hrana hit. "Stranci" su napravili krug, tj. postali su svjesni da je hrana koju su jeli njihovi stari, a koji naši još uvijek jedu, nazdravija koja može biti. Prošli su cijeli ciklus hranjenja, da bi se opet vratili na početak. No jedna je razlika između starog i novog početka. Nove generacije znaju da je to što su jeli stari zdravo, jer su iskustveno prošli sve ono nezdravo. I sada su na početku kruga zdravog hranjenja. Mi Hrvati smo sada isto na početku toga kruga, (maneštre i sl.) ali toga nismo svjesni. Mi moramo proći sve ono što su prošli zapadnjaci: hamburgere i eksploziju debelih ljudi, da bi shvatili da to ne valja i da sada jedemo zdravo. Proći sve na vlastitoj koži. Ista stvar je i sa turizmom. Mi sada imamo ono što nitko nema. Čistu i nedirnutu prirodu. No, da bi postali svjesni da je to zlato i dijamant, mi moramo proći fazu apartmanskih naselja i betoniranja. Tak kad sve pokvarimo shvatiti ćemo da smo u rukama imali blago. Budala uči na svome iskustvu. Pitanje je da li će naši koji su na vlasti shvatiti da smo sada u praktički poravnatoj poziciji sa čitavim svijetom. Na početku kruga u kojem se cijeni čisto i ekološko. Svijet,doduše, sa iskustvom zagađenja a mi, "nerazvijeni" - bez. Nesposobnost vlasti iz prošlosti pretvorila nas je, srećom, u vrlo interesantnu zemlju. Ono što je prije bila zaostalost, sada je prednost koju nema nitko. Pogotovo nitko u Europi. Nerazvijenost u pozitivnom kontekstu - čistoću. Pametni uče od drugih. Da li ćemo mi biti toliko pametni da prihvatimo njihovo(strano) iskustvo i primijenimo ga u svojoj zemlji. Ili ćemo i mi, kada sve zag(r)adimo i potom shvatimo da je čisto ono što vrijedi, tražiti kuću u nekom nedirnutom kutku planete, kao što Kristof danas traži u Istri.