Sindromi prenaprezanja su, bolna stanja koja nastaju zbrajanjem mikrotrauma nastalih na tetivi, ili njenom hvatištu za kost. Razlikujemo tri stadija- akutni, subakutni i kronični. Otprilike 90% svih sindroma prenaprezanja u svojoj akutnoj i subakutnoj fazi dobro reagira na klasične metode liječenja poput fizioterapije. No, svaki deseti pacijent, zbog cijelog niza razloga razvije kronično stanje, koje predstavlja pravi izazov, kako za liječnika i fizioterapeuta, tako i za strpljenje samog pacijenta. Za razliku od akutne i subakutne upale, u kojima se na mjestu oštećenja događa prava mala revolucije u nastojanju tijela da zacijeli oštećenje, unutar kroničnog stanja taj odgovor tijela izostaje, te nema procesa koji bi vodili k cijeljenju. Osim toga, na djelu je propadanje ozlijeđenog tkiva, te njegova degeneracija, što znači da je samo mjesto ozljede promijenjene tvrdoće i elastičnosti u odnosu na okolno zdravo tetivno i koštano tkivo. Tako pri zatezanju tetive dolazi do stresa na rubovima oštećenja, a potom i bolne reakcije. Nadalje, razina je boli povećana i prenadraženim receptorima za bol u okolini oštećenja, a moguće je da je dugotrajnom bolnošću promjenjena i recepcija bolova u centralnom nervnom sustavu. Sve u svemu moglo bi se reći da je to svojevrsna pat pozicija. Problem se sastoji u tome što klasična fizioterapija, kao i neki lijekovi koji se koriste u subakutnom stanju, nisu dovoljno djelotvorni u kroničnom. Uobičajeno govorimo da je kronično stanje nastupilo kada simptomi traju više od 3 mjeseca neprekidno. Na početku valja pokušati primjeniti klasične fizioterapijaske postupke, uključujući i vježbanje. U koliko takav pristup ne donese rezultate, nužno je promijeniti smjer terapije i primijeniti neku od metoda koje imaju potencijal djelovati na sam kronično promijenjen dio tetive. Metoda prvog izbora svakako je terapija udarnim valom. U slijedećim će brojevima Burze biti detaljno riječi o mogućnostima i prednostima ove metode. Ukratko, ona je nastala modifikacijom postupka koji zovemo litotripsija, ili kolokvijalno “ultrazvučno razbijanje bubrežnih kamenaca.” Iako se u ortopediji koriste manje snage udarnog vala od onog u urologiji, praksa je pokazala da stimulirajući efekti ove fizioterapijske procedure mogu pokrenuti prirodni proces oporavka kronično promjenjenog tetivnog segmenta, te “resetirati” prenadražene receptore za bol. Znanstvena istraživanja potvrđuju da se u zavisnosti od tipa sindroma prenaprezanja, uspješnost ove metode kreće između 70% i 80%. U koliko terapija udarnim valom nije dostupna, ili se zbog nekog razloga ne može učiniti, valja sprovesti tzv. cross-friction masažu. Ova tehnika podrazumjeva točno određen smijer i snagu pritiska na kronično promjenjen dio tetive, te joj je za cilj poboljšati prokrvljenost tretiranog dijela, te smanjiti osjetljivost receptora za bol. Proloterapija je još jedna metoda koja se povremeno upotrebljava u kroničnih sindroma prenaprezanja. Iako je relativno stara, do sada nije izvršeno dovoljno istraživanja koja bi potvrdila ili opovrgla njenu djelotvornost. Radi se o injektiranju iritirajućeg agensa na mjesto kroničnog stanja sa ciljem izazivanja novog upalnog procesa kojemu bi za cilj bilo sanirati postojeće kronično stanje. U rijetkim slučajevima kada niti jedna od svih opisanih metoda ne donese zadovoljavajuće rezultate, a bol uzrokovana kroničnim stanjem ne dozvoljava normalno obavljanje svakodnevnih ili sportskih aktivnosti, jedino preostalo rješenje jest operativni zahvat. U gotovo svih sindroma prenaprezanja on se sastoji od uklanjanja kronično promjenjenog tkiva. Rehabilitacija je dugotrajna i rijetko je kraća od 4 mjeseca, ali su ukupni rezultati dobri.