Bio sam u Parizu. Ispred crkve Notre-Dame gomile turista gledaju veliku građevinu. Slušali su o njoj i možda čitali ili gledali crtić. I sada je pred njima. Jesu li je tako zamišljali?
 
Oko gomile znatiželjnih ljudi kruže domaći ljudi koji od turista pokušavaju pokupiti koji euro.  Čovjek obučen u grbavog zvonara pozira svima koji su željni platiti fotografiranje. Mladić na flauti svira tugaljive ljubavne melodije. Novi gosti plaćaju. Stariji već znaju da takvih atrakcija ima bezbroj diljem cijelog grada, i uglavnom se samo pristojno smiješe i odmahuju glavom. Među mješavinom svijeta patroliraju i dvije male prosjakinje.

Prilaze mi:
- Do you speak english?, pitaju me. Engleski je univerzalni jezik svih turista, i to one dobro znaju.
- Yes.
Nakon što smo utvrdili kod komunikacije, daju mi papirić na kojemu, rukom pisanom engleskom, piše da su iz Bosne i da trebaju novac kako bi ga poslali nazad obitelji u Bosnu.
- A iz kojeg ste dijela Bosne?, pitam na zvonkom srpsko-hrvatskom.
Trenutak zbunjenosti. Vidi se da ne razumiju o čemu govorim. Zatim promuca:
- Bosnia. Sarajevo.
- E, to sam te i pitao. Kako to da ste završile tu?
Kada su primijetile da su naletjele na pravog ex-Jugoslovena, koji ne popušta govoriti svojim neobičnim jezikom, morale su priznati: 
- We: Gipsy. Paris.
U prijevodu - mi smo ciganke iz Pariza. Ma nemojte?
U šetnji drugim dijelom grada, prilazi mi mladić. Povuče ma za rukav:
- Do you speak english?
- Yes.
Uručuje mi papirić na kojemu piše da je iz Bosne i da treba novac koji bi poslao obitelji koja je tamo ostala.
- You-Gipsy-Paris, objašnjavam mu njegovo pravo podrijetlo. 
Trenutak zbunjenog pogleda. A onda još jedan pokušaj. 
- Sarajevo. Bosnia. 
- Nemam vremena. Doviđenja., odgovorio sam mu. 

Dečko se udaljio i približio nekoj grupi turista; Amerikancima koji su sažalno čitali njegovu poruku.
Zar je naša susjedna država u očima svijeta toliko nisko pala da čak i cigani govore da su iz Bosne, kako bi ispali jadniji?
Dugo sam razmišljao da li da uopće napišem prethodnu, na prvi pogled, šaljivu rečenicu. Jer vjerujem da se ljudi ne bi trebali dijeliti prema narodnostima. Ali, nažalost, uz svaki narod veže se i neka općeprihvaćena predrasuda koju većina ljudi čak i prihvaća kao činjenicu. I opet, nažalost, odrastanje u svijetu s tako jako definiranim stavom,  utječe i na samosvijest pripadnika i tih naroda. Ili skupina. Ili rasa. Potpuno je svejedno. I posvuda je primjetno.
U poslovnom svijetu bijelaca centralnog Pariza i bogatih turista, koji na tebe gledaju s visoka jer su ih tako učili, ne može se odrasti bez prikladne reakcije na takve poglede - osjećaja manje vrijednosti. Jer su i njih tako učili. Dijalog predrasuda je, nažalost, igra za dvoje.
U Musée de l'Homme, ili,  Muzeju čovjeka, nedaleko mjesta gdje sam susreo male prosjakinje, održava se izložba naziva: „Svi rođaci - svi različiti“. Između ostalih, u različitim epruvetama izložena je krv: bijelca, crnca, Indijca, Eskima, zatim krvne grupe A, B, O, AB i tako dalje i tako dalje i tako dalje. U svim posudama je jednaka crvena tekućina.