Slovenci.
Jednostavan odgovor.
Dobro. Ali baš za sve?
Kriza?
Europska Unija?
NATO?
Slovenci su krivi. A tko bi drugi mogao biti?
Koje ciljeve su naši političari proglasili kao neophodne i vitalne za opstanak samostalne i suverene republike Hrvatske? Ulazak u NATO i EU.
A Slovenci to sprječavaju. Znači da su oni krivi za… sve.
Tko drugi može biti kriv? Razmislimo:

Na ekonomiste se ne možemo ljutiti, jer oni muljaju, i smuljati će prosječnog građanina u pet minuta. Počet će samouvjereno govoriti svojim stručnim jezikom i onda će ih samo zbunjeno gledati.

Gospodarstvenici? Njih nije ni briga. Gledaju svoje interese. Ako se poklope s interesima naroda, onda dobro. Ako ne, opet dobro. A njih se ne smije dirati, jer su previše moćni. Oni stvaraju radna mjesta.

A što s političarima? Njihova je funkcija da budu krivi za sve. Za to primaju plaću.
Da, ali ovo što se događa je zbilja previše i za njih. Pa nisu oni znali da će biti kriza kada su se kandidirali za svoje pozicije! I što da sada rade? Kako da se izvuku?
Pogledajmo kako se s krizom nose njihovi svjetski kolege.

Postoji barem jedna stvar koju ne možemo prigovoriti svjetskim političkim dirigentima, a to je da traže načine za uljepšavanje trenutne situacije, za umanjivanje krize. U Francuskoj, pred svojom televizijskom audijencijom, Nicolas Sarkozy podsjeća na: „krizu stoljeća(…) bez presedana, totalno brutalnu“. Barack Obama govori o „trajnoj katastrofi“ i o „ekonomiji koja je svakim danom sve bolesnija“, i o riziku „da se zađe u mrak iz kojega neće biti povratka“. U Ujedinjenom kraljevstvu, Gordon Brown već govori o depresiji, a ne o recesiji, a njegov ministar obrazovanja, Ed Balls, govori da je sadašnja situacija puno gora i ozbiljnija od one 1930-ih. Ostanimo na tome.
Pred takvim uzbuđujućim govorom i pred takvom navalom iskrenosti, otvorenosti i transparentnosti, na koju ljudi od političara nisu baš navikli, pojavljuje se i zrnce sumnje. Ne forsiraju li svjetski dirigenti svoju izražajnost i ne dodaju li tamne nijanse svojim pričama?

Oni su izabrali tehniku opravdavanja koja bi se mogla sažeti na: „To je veće od nas“. Predviđanje najgorega od najgorega, na neki način njih oslobađa od odgovornosti, i što je još važnije, otvara prostor za titulu spasitelja, u vremenima kada najgore prođe i stvari se vrate u normalu. Nažalost, osim što si hiperpesimističnim izjavama otvaraju prostor za bijeg, moguće je da rade još jednu stvar. A ta stvar se može primijeniti i na naše, lokalne okvire.

Proročanstvo koje se proglašava istinitim, kada je u stvari lažno, može toliko utjecati na ljude, kroz strah ili logičke zabune, da se njihove reakcije usklađuju s proročanstvom i naposljetku se to prvotno lažno proročanstvo, ispunjava.

Termin samoispunjavajuće proročanstvo skovao je američki sociolog Robert K. Merton pa ga oni koje to više zanima, mogu dalje istraživati.
Dakle, ovakvo dodatno napuhavanje krize od strane svjetskih dirigenata, možda ju čak i proizvodi. Paniku definitivno stvara.
Naši lokalni muzičari, odlučili su se pak, na staru dobru taktiku vanjskog neprijatelja koji je kriv za sve za što u danom trenutku treba biti kriv. A kako su stvari krenule, biti će kriv za sve. Ali, s druge strane, možemo odahnuti. Što se Hrvatske tiče, nije cijeli svijet u brutalnoj, bolesnoj i trajnoj katastrofi, nego su za sve krivi samo Slovenci i lokalni međugranični sporovi. Ako ništa drugo, opravdanje je barem  jednostavnije. Možda bi svoje briljantno rješenje naši muzičari mogli predložiti i svjetskim vođama?