Tko zarađuje na onkološkim pacijentima?

Nije tajna da u onkologiji baš i ne cvjetaju ruže. Doduše, po forumima se razmjenjuju riječi ohrabrenja u teškim tre­nucima, ali sve završava samo na tome. Pravih pomaka nema, depresivnu nemoć odista je teško izbjeći. Možda je upravo zbog toga obranaški stav unutar medicinskih krugova još izraženiji. Tako je nedavno odjeknuo emotivni istup vodi­telja Odjela za radioterapiju i onkologiju KBC Osijek prof. dr. Damira Gugića. Neke teze su zanimljive: “80% pacijenata ko­­­risti i neki od alternativnih preparata, koji se prodaju uz nedokazane tvrdnje da poma­žu u izlječenju od raka. Danas u Hrvatskoj imamo dostupne vrlo kvalitetne i u svijetu regi­strirane preparate za liječenje onkoloških bolesti, koje naši pacijenti dobivaju besplatno. No, zna se dogoditi da pacijenti prestanu uzimati svoju terapiju propisanu od specijalista jer počinju više vjerovati paramedicini nego medicini. Ni­ka­da nemamo povratne informacije od onih koji su uzimali takve preparate jer su svi umr­li, a mrtva usta ne govore.”

U jednom velikom australskom istraživanju od prije 10 godina analizirali su brojna klinička istraživanja vezana za liječenje (isključivo) kemotera­pijom 22 različite vrste raka. Petogodišnje preživljavanje po­s­tignuto je kod svega 2,3% oboljelih. Ukratko, 1 preživjeli od 43 tretiranih. Izgleda da “kvalitetni, registrirani i bes­platni preparati” slabo poma­žu. Po svemu sudeći, moraš biti zaista veliki miljenik sreće ka­ko bi preživio 5 godina nakon takve terapije. (I suludo je go­voriti da je tretman besplatan, zdravstveni sustav ga itekako krvavo plaća. Netko sigurno izvrsno zarađuje na tretmanima koji rijetko pomažu.) Činje­nica da su preparati ispitani i registrirani ne govori baš ništa o njihovoj učinkovitosti. Re­zul­tati su jedino mjerilo, sve drugo su prazne riječi. Treba li onda čuditi zalaženje u alternativu? Treba li osuđivati pacijente, kada traže bolje izglede za vlastiti opstanak?

Kemoterapija je ekstremno agresivni tretman s teško podnošljivim nuspojavama. Takvi lijekovi su nerijetko opasniji od same bolesti. Tu je zaista lice­mjerno govoriti o nekakvoj propisanoj terapiji. Kakva ko­rist od propisane terapije, ako nakon nje umre njih 42 od 43? Uostalom, što je to paramedicina? Je li to tretman preparatima, koji su često i uspješni, ali možda nisu prošli skupa ispi­ti­vanja? Osobno sam vidio mno­ga izlječenja (ili barem huma­niji ostatak života) uz pomoć takve “paramedicine”. Narav­no da i na tome mnogi zara­đuju, ali oko zdravlja i bo­lesti uvijek se, nažalost, vrte veliki profiti. Nije jeftino biti zdrav, a još je skuplje biti bo­lestan. Maj­ka Tereza živi neg­dje drugdje.