Kada 28. 06. pripadnici HSLS-a nisu došli na glasanje o prijedlogu zakona Vlade u čijem sastavu participiraju, znalo se da će biti problema. Naime time su, slušajući jednog šefa (Budišu), otkazali poslušnost drugom (Račanu). Onda se jedan šef naljutio na drugoga, koji je već otprije bio ljut, pa su se odlučili razići. I tako mi, po ne znam koji put, imamo krizu. Ali ovaj put, ova je prava. Naime, nakon nekoliko (polu)kriza, napokon je jedan koji hoće biti šef potjerao drugog koji hoće biti šef. I sada ćemo imati samo jednog šefa. Bez da ga drugi ometa i koči. Zamislite, dragi Vi, tu brzinu kojom će Račan sada krenuti u reformu. Svo ovo vrijeme on je bio konstantno pod pritiskom. Tolerirao je raznorazne ispade svojih koalicijskih partnera. Svoju energiju trošio je na rješavanje međustranačkih problema. A sada, kada su ti problemi riješeni, sva njegova energija može se usmjeriti na Hrvatsku. Sad, kada se oslobodio svoga tereta, reforme i rješenja gorućih pitanja nizat će se tako brzo, da ćemo na ulice morati stavljati kamere, sve lijepo snimati, pa navečer usporeno gledati. Tek onda ćemo moći dobro vidjeti. Jer, ako je Račan sve ovo do sada napravio dok mu je Budiša, poput željezne kugle, bio omotan oko noge, što će li tek možemo očekivati. Ja od danas prestajem treptati, kako u onoj desetinki sekunde mraka ne bih nešto propustio. Budiša, koji više nije u vlasti, sada se može više pozabaviti svojom strankom. A počeo je, kao pravi znanstvenik, sa definicijom. Drugo slovo kratice imena stranke - L, znači liberalna. I tako je, kao što i priliči pravom liberalu, (liberalan: slobodouman, bez predrasuda, širokogrudan, napredan) odlučio iz stranke izbaciti sve koji ne razmišljaju jednako kao on. To je pravi protivnik Tita i Tuđmana. Kako bi odredio svoju definiciju slobodne volje odlučio je parafrazirati poznatog proizvođača automobila, Forda: "Možeš misliti što god hoćeš-po uvjetom da misliš kao ja". Svi oni koji ne misle "slobodno", mogu svoje nezadovoljstvo iskazati na dva načina: mogu izaći iz stranke ili mogu biti izbačeni iz stranke. Ako netko od ostalih članova stranke ima nešto protiv, može ili šutiti ili ništa ne reći. Osobno mišljenje člana stranke, a pogotovo člana Sabora, ne vrijedi ništa. Pojedinca nitko ne sluša. On ne može ništa. Ja stvarno ne znam zašto mi imamo one prijenose saborskih sjednica na televiziji. Zašto ljudi govore, zašto dižu svoje ruke u zrak, kada dobro znaju da mozak koji njima upravlja nije smješten na njihovim ramenima. Zašto jednostavno u Saboru ne sjedi onoliko ljudi koliko ima stranaka, pa neka predstavnici glasaju u ime svih. Takva individualizacija volje mase puno je iskrenija i poštenija prema narodu nego njihovo omasovljivanje volje pojedinca. Šest članova HSLS-a koji su glasali po svojoj savjesti, i pritom prekršili volju šefa, moraju, odmah i sada, biti kažnjeni. Jer, ukoliko se to ne desi, kakav bi oni primjer davali drugima? Ohrabrenih njihovim postupkom, u stranci bi se pojavilo još ljudi koji razmišljaju svojom, a ne šefovom glavom. Taj trend bi se ubrzo proširio i na ostale stranke. I ondje bi ljudi mislili, a onda glasali u skladu s tim. To bi se, na kraju, proširilo i na čitav Sabor, pa ljudi ne bi glasali kako im kažu, već kako oni misle. Zamislite kaosa, dragi Vi, da Saborski zastupnici glasaju po svojoj volji. Koliko gluposti bi se tu izglasalo… Znaju to šefovi stranaka. I zato svojim glasačkim rukama ne daju da misle. No, ukoliko već zaglupljuju članove svoje stranke ( tko ih je tjerao da se upišu?) pranjem mozga i ne-mišljenjem, zašto misle da to mogu raditi i s nama? Naime, nakon što se spomenuta kriza dogodila, već se znao scenarij izlaska. Račan daje ostavku. Raspušta se Vlada. Mesić bira novog premijera. To je opet Račan. On sastavi novu Vladu i… opet smo na početku. Ali oni su to odlučili napraviti po proceduri. Najprije Račan, teatralno, točno u podne, najavljuje ostavku. Onda se svi, ko' fol, zabrinu. Pa se pitaju građani po cesti što misle o ostavci, kako će država dalje, vide li rješenje… A i narod se pravi kao da to prvi put čuje. Pa kažu da ne znaju. Zatim Predsjednik na sastanak zove šefove svih stranaka, kako bi se konzultirali o novom premijeru. A oni dolaze, iako već svi sve znaju, no moraju, to im je posao… Samo Bog zna (a i oni koji prisluškuju) o čemu pričaju. Vjerojatno pitaju: "Stipe, koliko još tu moramo sjedit', pa da narod misli da smo stvarno razgovarali i odlučivali? Osjećam se glupo…"