Ovo bi po definiciji bila metoda pasivnog istezanja određenih dijelova tijela. Pravilno sprovedena, ona bi trebala stvoriti osjećaj olakšanja pritiska u zglobovima putem razdvajanja kralježaka i rastezanja okolnih tkiva. Za razliku od aktivnog istezanja, u kojoa pacijent ili sportaš nastoji svoje tijelo postaviti u položaje koji istežu određene mišićne skupine, kod trakcije sav posao čini fizioterapeut, ili u određenim slučajevima stroj, dok je osoba nad kojom se trakcija vrši u opuštenoj i pasivnoj poziciji. Strojeve za trakciju obično ćete vidjeti u većim rehabilitacijskim centrima, dok je tzv. manuelna (ručna) trakcija u upotrebi praktično svugdje. Naime, kod degenerativnih ili upalnih procesa na zglobovima, ligamentima, hrskavici ili mišićima, tijelo reagira ograničenjem pokreta u ozlijeđenom zglobu. To je normalan slijed događaja u kojem priroda nastoji umanjiti dodatnu štetu koju bi moglo prouzročiti pokretanje zgloba u njegovu punom obimu. Taj obrambeni mehanizam od koristi je u početku upalnog procesa ili ozljede, ali je sasvim kontraproduktivan u kasnijim fazama. Tako je i jedan od ciljeva liječenja ukloniti ga svim sredstvima. Jedan od najefikasnijih svakako je trakcija. Upravo su brojne studije dokazale da ona isteže mišiće i ligamente, povećava prostor između kralježaka, povećava otvore kroz koje prolaze živci pri svom izlasku iz kralježnice, što sve dovodi do smanjivanja bolova i bolje funkcije kod problema izazvanih diskopatijama i diskus hernijama. Isti se proces događa kod degenerativnih promjena na ostalim zglobovima, pa će tako trakcija imati blagotvoran učinak i kod periartritisa ramena te artroze malih zglobova na šaci ili stopalu. Kako je ova metoda liječenja jedna od najstarijih u fizioterapijskoj praksi, tako se može reći da je mnogo iskustva utkano u njenu primjenu. S vremenom, kombinirali smo primjenu topline prije trakcije (u kroničnih oboljenja) ili leda (kod akutnih bolnih stanja), zatim smo je ukomponirali u cijeli rehabilitacijski proces kako bi povećali njenu djelotvornost. Danas je ona postala nezamjenjivo oružje u poboljšanju ili održavanju pokretljivosti svih onih koji pate od kroničnih i degenerativnih oboljenja sustava za pokretanje. Iz vlastitog iskustva mogu reći kako se najbolji rezultati postižu kombiniranjem aktivnog istezanja i pasivne trakcije. Na taj način pacijent sam opušta mišiće, a da bi nakon toga fizioterapeut istegnuo skraćene zglobne strukture. Zajedno sa metodama dinamičkog istezanja, zatim dinamičkog zatezanja mišića sa malim otporom, dolazi do osjećaja potpune relaksacije i smanjenja bolova u ozlijeđenoj regiji. Kada je to moguće i indicirano, dobro je kao završnu metodu učiniti i manipulativni zahvat, odnosno kiropraktiku, jer je ona na tako pripremljenom «terenu» i najdjelotvornija. I ovdje moram napomenuti da trakcija, kao i sve ostale metode liječenja, nosi svoje opasnosti. Naročito se to odnosi na bolne trakcije, koje iako rijetko, ipak upotrebljavamo. Sve te metode osmišljene su kako bi ih primjenjivao iskusan terapeut sa temeljitim znanjem anatomije i fiziologije, kao i sa izoštrenim osjećajem u rukama. Čak i mala nespretnost ili neiskustvo može povećati bolove ili nanovo ozlijediti već oštećena tkiva.