Važna napomena: Transfuzije krvi su neophodne u nekim urgentnim situacijama, kada predstavljaju prihvatljiv rizik. No, takvi slučajevi su relativno rijetki. Česta pojava u modernoj medicini je praksa da se postupci, koji bi trebali biti rezervirani za krajnju nuždu, PRIMJENJUJU ZNATNO ŠIRE. Stvarno, nova krv za bolesnog čovjeka možda i djeluje kao spas. Svježa, zdrava krv! Slično razmišljanje važi i kod antibiotika. Pobiti mikrobe na širokoj fronti i vratiti harmoniju. Ali, znamo da je KRAJNJI REZULTAT DOMESTOS - PRAKSE SASVIM DRUGAČIJI. Kod transfuzija nije puno drugačije. Vjerovatno najveća opasnost, kojoj se izlažete tijekom operacije, nema veze s kirurškim skalpelom. Čak i AMERIČKI CRVENI KRIŽ PRIZNAJE DA TRANSFUZIJE IZAZIVAJU BROJNE NOVE KOMPLIKACIJE, A I POVEĆAVAJU MOGUĆNOST SMRTNOG ISHODA. Zapravo, mnogi zahvati podrazumijevaju rutinsku transfuziju, iako za to nema dovoljno medicinskog opravdanja. Ili barem nema opravdanja za korištenje u svim sličnim slučajevima. Prema jednoj analizi, 20-25% crvenih krvnih stanica, 90% albumina i 95% plazme prenosi se pacijentima putem transfuzije, iako to nije potrebno. Recimo, česti neposredni povod za transfuziju predstavljaju niske vrijednosti hemoglobina (hemoglobin služi za prijenos kisika do stanica), odnosno anemija zbog nedostatka željeza. Pacijentima se prije operacije «obnavlja» krv, ukoliko je hemoglobin ispod 10 grama na 100 mililitara krvi. (Ovakvo «zlatno» pravilo zapravo potječe od POGREŠNE INTERPRETACIJE JEDNE STUDIJE, GDJE SU UČINKE TRANSFUZIJE ISPITIVALI NA PSIMA.) Koristi od takve prakse obično su minimalne, ako ih uopće ima. Moguće štete znatno veće. Obrazložit ću kasnije. Prerano rođena djeca (ona ispod 1,5 kg porođajne težine) vjerovatno primaju najviše tuđe krvi. Mnogi sumnjaju u svrsishodnost takve prakse. Znate li da se komponente krvi RUTINSKI ZRAČE, zbog eventualnih problema s odbacivanjem? Uvijek se smatralo da je takav postupak bezopasan i da ne izaziva znatne promjene u komponentama krvi. No, zračena krv ČESTO IMA PREVIŠE KALIJA, što je posebno opasno za djecu i trudnice. Osim sporadičnih incidenata s upotrebom POGREŠNE krvi (kontrole govore da je pojavnost 1 slučaj na 6.000), puno veći problem predstavljaju bolesti, koje možete dobiti putem transfuzije. I to, usprkos svim provjerama. Tako, još uvijek se ne zna što stvara AIDS i koji su sve ko-faktori potrebni da se kod HIV-inficiranih razvije bolest u punom smislu. Vrijeme inkubacije HIV-a (ukoliko je to uopće uzrok AIDS-a) također je nepoznato. Rizične grupe (homoseksualci, narkomani, hemofiličari) su izložene mogim lijekovima i drugim utjecajima, koji mogu rezultirati i lažno-pozitivnim nalazima na HIV–testu. U okviru toga mislim i na transfuziju. Količina HIV–antitijela, utvrđena putem ELISA–testa, NAJVEĆA JE NEPOSREDNO NAKON TRANSFUZIJE. (Kasnije opada). Naravno, reperkusije takvog saznanja su ogromne. BITI JEDNOM HIV-POZITIVAN ZNAČI BITI HIV-POZITIVAN ZA CIJELI ŽIVOT. Nažalost, to znači i BITI OBILJEŽEN, odnosno biti osoba od koje će svi bježati. (Ja ne mislim da je to u redu, ali to je naprosto tako.) I još nešto. Takve osobe će vjerovatno biti podvrgnute «terapiji za svaki slučaj». Da se bolest ne bi slučajno pojavila. Iako se vjerovatno i bez lijekova NIKADA ne bi pojavila. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne pada mi na pamet da transfuziju povezujem sa AIDS-om. Navodno se davaoci krvi detaljno provjeravaju («detaljno» treba shvatiti uvjetno, jer je iluzorno očekivati apsolutnu sigurnost), a sve ostalo još uvijek je nedovoljno istraženomožemo smatrati špekulacijama. Vidjet ćemo da je situacija s hepatitisom nešto jasnija. Kakva je veza između karcinoma i transfuzije? O tome više slijedeći put.