- U gradu je vladala velika depresija. Gomila ljudi je bila nezaposlena. Mladi iseljavaju. Nasilje je učestala pojava. Svakodnevene tučnjave po kafićima. Napadi na strance i putnike namjernike. Obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama.... Čitam opis tog mjesta... i nekako me podsjeća...na domovinu
Upravo sam u fazi čitanja knjige o trčanju. „Rođeni za trčanje.“ U njoj autor, Christopher McDougall, argumentira da je dobar dio svog evolucijskog razvoja i svoje drevne prošlosti čovjek proveo-trčeći. I da je trčanje sastavni dio nas kao što je plivanje sastavni dio ribe.
Čovjek koji pravilno trči uživa. Kao da lebdi nad terenom i klizeći promatra okoliš oko sebe. Uživa kao što uživa i dupin koji pliva. I kao što uživa ptica koja leti.
Ono što je također naglašeno je da je čovjek dobar dio svog razvoja proveo trčeći-bosonog. Kao, uostalom, i sve ostale životinje na planeti.
A onda je došao napredak. Trčanje je postala obaveza. Sredstvo za postizanje kondicije. Ili za smanjivanje težine. Počela su mjerenja. Tko će brže. Tko će više. Tko će bolje. Natjecanje je ubilo užitak.
Krajem 20. stoljeća i izumom modernih tenisica uslijedile su brojne ozljede. U želji da se poboljša učinak na nogu je stavljena mekana guma koja sprječava direktni kontakt sa tlom. Stopalo više ne zna po čemu hoda. Dobilo je posrednika. Bez izravnog doticaja sa tlom, stopalo i noga ostali su bez korektivnog faktora. Prestali su amortizirati i ublažavati udare jer je tu zadaću preuzela tenisica. I sada smo tu gdje jesmo. Brojne ozljede, ravna stopala i sl. I manjak uživanja.
Ok, toliko o knjizi. Ustvari, još samo malo. A onda idemo kod nas.
Ono što me je posebno zainteresiralo je autorov opis jednog mjesta u Americi. Leadville, Colorado. Spomenut je jer se u njemu održava jedan od najpoznatijih ultra maratona na svijetu. Leadville 100. 100 milja. 160 kilometara. Na visinama višim 3,000 m.
Leadville je propali rudarski grad koji je, nakon što su rudnici ostali bez sirovine, počeo degradirati. I onda autor opisuje stanovništvo.
U gradu je vladala velika depresija. Gomila ljudi je bila nezaposlena. Mladi iseljavaju. Nasilje je učestala pojava. Svakodnevne tučnjave po kafićima. Napadi na strance i putnike namjernike. Obiteljsko nasilje i nasilje nad ženama....
Čitam opis tog mjesta... i nekako me podsjeća...na domovinu.
- Zar je to nenormalno stanje populacije?
- Pa kod nas je to uobičajeno.
- Tako ne bi trebalo biti?
- To su znakovi degradacije?
- Pa tako je kod nas stalno.
- Pa kako onda izgleda normalno stanje?
- Hoće li ga ljudi u Hrvatskoj ikad doživjeti?
Ukoliko čovjek nešto ne vidi, kako da tome teži? Ukoliko ne uvidi svoju pogrešku, kako da je popravi. Ukoliko ne osvijesti svoj pogrešni način života, kako da krene sa promjenama?
Pa mi smo...
Što je najgore, situacija u Hrvatskoj mijenjati će se na gore. Nezaposlenost će rasti, a mi ćemo tonuti u gospodarsku krizu. Hoćemo li uopće primijetiti da živimo u nečemu što neki ljudi smatraju nenormalnim?
I kako ćemo gledati na ono što je njima normalno, a nama strano. Hoćemo li nasmijane ljude smatrati ludima i naivnima te im šakama utiskati razum? Djevojkama koje se ljube dijeliti šamare? Zabranjivati hodanje u kupaćim i kratkim gaćama? Premlaćivati ljude jer promatraju tuđe djevojke? Ljude koji ne rapravljaju oko zaraćenih strana u 2. svjetskom ratu smatrati neznalicama? Plaćanje računa na vrijeme smatrati lakovjernošću? Premijera koji ne urla i ne naređuje ismijavati kao kukavicu.
Što ljude od toga može izvući?
Trčanje? Nadam se.
