Kada se kaže trčanje, onda obično o tome svi sve znaju. Naprosto skupiš dovoljno volje, duboko udahneš i kreneš. Stati ne smiješ sve dok uopće možeš disati, a što ti više vremena treba da dođeš k sebi poslije takve torture, tim je veći posao napravljen. Ako je sutra u tijeku upala mišića od koje se jedva hoda, a liftom ide i na prvi kat, to je ono pravo. Zvuči kao priručnik za mazohiste? I jest! Kako je svakim danom sve više rekreativnih trkača, evo tek nekoliko osnovnih pravila koje svakako treba poštivati kod trčanja žele li se izbjeći ozljede i na kraju izvući ona prava korist, bez obzira bila ona usmjerena na gubitak viška kilograma kroz ovakvu fizičku aktivnost, bilo na poboljšanje kondicije ili oboje. Prije svega to je tehnika trčanja. Tehnika znači koordinacija pokreta gornjih i donjih udova i nije ju jednostavno svladati. Čak i kod profesionalnih sportaša koji treniraju godinama sportove poput rukometa, košarke, odbojke i sličnih, nerijetko je potrebno popravljati tehniku trčanja, kako bi se smanjile ili izbjegle ozljede tipa bolova u leđima, koljenima i skočnim zglobovima. Kako nije moguće naučiti pravilno i nerizično trčati iz knjiga, neophodno je da to pokaže kvalificirani trener ili netko tko se duže vrijeme bavio atletikom. Tada trčanje postaje mnogo lakšim, manje napornim, te je i kilometraža koja se može pretrčati veća sa istim fizičkim predispozicijama. Disanje je drugi nezaobilazni dio trčanja. Hvatati zrak kao riba na suhom vrlo je naporno. Osim toga, neravnomjerno disanje utječe na daljnje ubrzanje srčanog ritma, koje je i ovako ubrzano samim trčanjem. Kao dokaz tome pokušajte sjedeći imitirati ubrzano i neravnomjerno disanje kao kod velikog fizičkog napora. Vidjeti ćete kako se odmah ubrzava i rad srca. Stoga je potrebno disati ritmično i što je polakše moguće. Ali to je lakše reći nego učiniti. Osim toga, ritam srca ne bi trebao prelaziti cca 150 otkucaja u minuti za netrenirane osobe. Ali, kako to izmjeriti? Svako toliko stati i mjeriti puls? To je više nego nepraktično, a uređaji koji to mogu relativno su skupi. No i za taj problem postoji rješenje. Kako su brzina disanja i brzina rada srca usko povezani, možemo jedan parametar kontrolirati na način da kontroliramo drugi. Tako prateći brzinu i ujednačenost disanja, pratimo i brzinu rada srca, a da ne mjerimo puls sad pa opet. Princip je ovakav: Trebalo bi potpuno disati na nos, kako udisaj, tako i izdisaj tijekom cijelog trčanja, a brzinu trčanja prilagoditi mogućnosti disanja na nos. Izgleda komplicirano, ali cijela se priča da uvježbati za samo dva-tri dana, a kada se to postigne, tada trčanje doista postaje zadovoljstvo, jer više nema mogućnosti za preveliki stres za organizam koji će onda rezultirati osjećajem iscrpljenosti i posvemašnje nemoći, a rezultati trčanja i te kako postaju vidljivi kako kroz povećanje kilometraže koju je moguće pretrčati do povećanja brzine kojom je to moguće izvesti. Jedino ako nije moguće niti nakon nekoliko dana uspostaviti potpuno disanje na nos, može se eventualno prijeći na disanje nos-usta i to tako da je udah na nos, a izdah na usta. Nikako nije dobro posve disati na usta, jer je takvo disanje plitko, a suhi zrak koji na taj način stiže u pluća iritira sluznicu dišnih organa, a i resorpcija kisika iz njega je slabija. Osim toga, prilikom nekontroliranog hvatanja zraka ustima, srčani ritam može prijeći u “crvenu zonu” iznad 180, pa čak i 240 otkucaja u minuti, što predstavlja veliki rizik i za utrenirane sportaše, a kamo li za ljude koji se trčanjem bave sporadično ili samo onda kada treba izgubiti pokoju kilu. Možda je najvažnije shvatiti da nekontrolirano trčanje može oštetiti ne samo mišiće na nogama, već srce i krvožilje i nanijeti nepopravljivu štetu organizmu. S druge strane, za pravilnan i umjeren jogging može se reći da je gotovo kao lijek upravo za srce i krvožilni sustav, ali i za vitku liniju do koje nam je tako mnogo stalo.