Treba li nam TTIP?

Pregovori između Europske unije i SAD o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP) obavijeni su velom velike tajne. Ne pamtim kada se neki sporazum držao pod takvim embargom kao ovaj. Trgovina i zdravlje često nemaju ista pravila, a upravo to je ono što ovdje najviše plaši. Konspiracija obično znači da nam nastoje nešto sakriti. A to “nešto” nam se možda i neće svidjeti.

Čini mi se da je “zdrav­stveni” aspekt sporazuma ujedno i najsporniji. Dakle, što mo­žemo očekivati? 

Žalosno je što je Europska komisija već pristala na revi­ziju mnogih europskih mjera vezanih za sigurnost hrane. Drugim riječima, dostignuti europski standardi zaštite po­trošača i hrane vjerojatno će se uveliko prilagoditi trenutnim američkim mjerilima.

Najviše zabrinjava činjenica da 70%prerađene hrane u ame­ričkim dućanima sadrži GMO sastojke. U Europi je (makar javno) nema ni približno toli­ko (u Hrvatskoj je uopće ne bi smjelo biti.) Naravno da Mon­sato jedva čeka slobodan ulaz na europska polja. Kada nam jednom zagade oranice GMO-usjevima, povratka na staro više nema. Naći ćemo se u ro­bovlasničkom i zdravstvenom paklu, iz kojeg nas nikakvi naknadni protesti neće išču­pati.

Američki propisi oko primjene pesticida poprilično su blaži nego europski. Američka goveda redovito se tretiraju hor­monima rasta, a uvoz takve govedine zabranjen je u EU od 1988. godine. Ali, oduvijek se smatralo da su takve mjere “opterećenje za biznis” (Poz­nato je da zveket milijardi ruši i one najtvrđe barijere.) Zatim, američki proizvođači piletine i puretine redovito ispiru zakla­nu perad klorom prije prodaje. I ta je praksa zabranjena u EU. Za sada. 

U EU je zabranjeno koriš­tenje 1200 supstanci u kozme­tičkim proizvodima, a u SAD-u tek 12. Predočite si situaciju ka­da proizvodi s obje strane At­lantika počnu nesmetano cir­ku­lirati. Sve prepreke su sru­šene i novi zanimljivi okusi os­vanu na jelovnicima. Sva dos­tignuća dijelimo bratski, uk­ljučujući i dobro i zlo. Veliki novac će poteći i mnogi će zbog toga likovati (Je li to jedan od načina izlaska iz krize?). Pod­sjećam, Amerikanci žive kraće od Europljana. Upitajte se zaš­to.

Hoćeš-nećeš, ekonomski će razlozi dosta toga diktirati. Čak i nekakvo ujednačavanje kri­terija “na pola puta” značit će sro­­zavanje europskih daleko strožih pravila, koja su se stvarala godinama. No, ipak se na­dam da će svaka država imati određenu slobodu u odlučiva­nju što je za nju prihvatljivo, a što nije. Iako su političari re­do­vito spremni podržavati zdra­vu hranu i slične inicijative, u zaleđu se često događaju i bitno drugačiji scenariji. Očekujte po­jačana uvjeravanja da je sve sigurno, ispitano i zdravo. Istina je, smeće od hrane ne ubija baš preko noći. Bilo bi preočito.