Još jedno u nizu bolnih stanja koja se javljaju u sportaša, bilo onih rekreativnih, bilo profesionalnih svakako je i sindrom prenaprezanja koji nazivamo trkačko koljeno. Iako nije pravilo, u rekreativaca se nešto češće susreće taj sindrom u proljeće (kada se više i češće trči poradi nešto ljepšeg vremena), a u profesionalaca tijekom perioda fizičkih priprema za takmičarsku sezonu (kasno ljeto i početak jeseni). Ovim kolokvijalnim imenom uobičajeno se nazivaju dva različita stanja. Jedno je vezano uz patelu i njenu hrskavicu, dok je drugo locirano sa vanjske strane koljena te predstavlja upalni proces na jednom dugačkom ligamentu donjeg ekstremiteta.
Da bi smo shvatili način na koji nastaje ovaj upalni proces, valja reći da tijelo na sve moguće načine pokušava smanjiti potrošnju energije tijekom kretanja. Tako na natkoljenici postoji jedan vrlo dugačak ligamentarni snop koji se proteže od kuka pa sve do ispod koljena i ide sa vanjske strane natkoljenice, a zovemo ga i iliotibijalni ligament. Jedna od njegovih zadaća je i ta da kod stajanja održava koljeno opruženim, tako da u toj poziciji mišići nogu koriste samo za održavanje ravnoteže, a ne i za održavanje samog stava. To možete provjeriti i tako da stavite ruku ma mišiće s prednje strane natkoljenice i vidjeti ćete da su oni pri stajanju skoro potpuno relaksirani. I mogu biti kada je u tom položaju spomenuta ligamentarna sveza maksimalno zategnuta. U svom donjem dijelu ona prolazi pored koštane izbočine sa vanjske strane koljena i «preskače» preko nje kod hodanja, trčanja, čučnjeva i uopće pokretanja. U određenim situacijama, taj se njen dio upali i uzrokuje bolove sa vanjske strane koljena. Bolovi ne moraju nužno biti stalni. Oni započinju nakon što sportaš pretči određenu distancu, ili nakon što poveća brzinu trčanja. Moguće je da bolove uzrokuje samo trčanje nizbrdo ili niz stepenice. Nakon prestanka fizičke aktivnosti, bolovi se gube, da bi se ponovo pojavili pri slijedećem trčanju.
Dijagnostika je jednostavna i sastoji se od pritiska na tipično bolno mjesto u određenoj poziciji koljena. U nejasnih slučajeva moguće je i ultrazvukom ili magnetskom rezonancom potvrditi postojanje upalnog procesa. Liječenje obavezno započinje mirovanjem i kompletnom fizioterapijom usmjerenom na smanjivanje upalnog procesa. Posebno se efikasnom tretmanu ovog bolnog sindroma pokazala duboka frikcijska masaža, kao i terapija laserom. U rezistentnih stanja može pomoži terapija udarnim valom (ESWT), a samo se iznimno čini operativni zahvat, nakon kojeg je povratak u trening relativno brz (3-4 tjedna). Pri povratku u trening poslije operacije preporuča se nošenje ortoze.
Vrlo je važno učiniti i jednu drugačiju dijagnostiku, osim jednostavnog potvrđivanja upalnog procesa, a to je odrediti stanje lokomotornog aparata, posebice fleksibilnosti, te srazmjera snage između mišića prednje i stražnje strane natkoljenice. Nakon toga potrebno je modificirati trenažni proces kako bi se smanjio stres na ozlijeđene strukture, procijenti je li sportska obuća adekvatna za konkretnu sportsku aktivnost, kao i izvršiti kontrolu tehnike trčanja. Sve je to važno kako bi se nedostaci ispravili, te spriječilo ponovno pojavljivanje jednom smirene i zaliječene upale. U ovom konkretnom bolnom sidromu ne može se dovoljno naglasiti važnost istezanja, kako samog iliotibijalnog ligamenta, tako i kompletne muskulature donjih ekstremiteta.
Valja isto tako reći da ukupni oporavak do ponovnog povratka u puni trening može potrajati više tjedana, pa čak i mjeseci, kao i kod većine ostalih sindroma prenaprezanja, a liječenje biva tim kraće što se prije sa njim započne. No, često sportaši zanemare prve simptome i nastave sa nesmanjenim trenažnim opterećenjem, ili uzmu tek nekoliko dana odmora u nadi da će se problem tako i riješiti. No svaka bolnost u koljenu ili oko njega koja traje više od nekoliko dana i ne prolazi po mirovanju zahtjeva dodatnu pažnju.
