Danas je malo ljudi koji žive u istinskoj divljini. Bez dodira s civilizacijom. Njihov život nije ni nalik onome koji mi poznajemo. Oni svakodnevno brane svoj život i bore se za hranu. Žive po drugim zakonima. Ubijaju isključivo zbog opstanka. Čovjek iz divljine šulja se poput zvijeri i skriva se od opasnosti, kako čini i sav životinjski svijet oko njega. Mora strahovati da će postati plijenom. Ako je dovoljno spretan i snalažljiv, to se neće dogoditi. Drugim riječima, (gotovo) uvijek mu se pruža šansa za bijeg i izbjegavanje pogibelji. Divljač oko njega prolazi istu sudbinu. Priroda se pobrinula da opcija bijega funkcionira u mnogim slučajevima. Ako i ne, to je dio prirodnih zakona. Sve funkcionira u savršenom redu, ako nema utjecaja sa strane. Nitko neće prevladati i ničega neće nestati. A onda se nešto izmijenilo. Pojavio se lovac, koji ne lovi iz nužde, nego zbog nedjeljne razonode. Koji obožava prirodu, ali još više mrtvu prirodu. Koji ne ubija nego provodi odstrel i kreira odnose u šumi po vlastitom nahođenju. Gustoća živog svijeta mora ostati pod kontrolom, a višak valja likvidirati. Čujte, razmnožavanje srna može uzeti maha, a za lisice je ionako bolje da ih nema. Većinom su bijesne. Današnji lovci su pomalo neobične osobe. Svi obožavaju prirodu. Žubor potoka i pjesmu ptica. O divljači se brinu kada je problem sa hranom najveći. Tjeraju krivolovce i budno paze da broj «grla» ostane na stabilnom nivou. Ali, žive pokretne mete njihova su velika strast. (Glineni golubovi su lako predvidivi i nezanimljivi. Što je s investicijom u skupe pse?) Bolje napunjene sačmom, nego zaklane od vuka. Ha, nije li lov plemenita tradicija? Čudno je to, čovjek koji voli prirodu i osjeća njezin sklad... taj isti čovjek organizira potjere sa psima, ranjavanja, patnju i smrt. Umjesto da voli, on ubija ono što bi trebao voljeti, razarajući time vlastiti proglašeni raj. Daleko od prirodnih nužnosti, kakve su nekada vladale među ljudima u divljini, on pretvara mučnu smrt u razbibrigu, zadovoljstvo i užitak. Nedjeljni izlet s puškom na ramenu. Okupljanje na čeki i tjeranje divljači ravno pred nišan. Lovci ne pružaju puno šanse za bijeg. Ovo je igra u kojoj je gubitnik odavno poznat. Stvarno, tko bi rekao da je krvnik upravo onaj koji se veseli svakoj travki i svakoj zvjerki? Tko bi rekao da se veseli muklom padu u samrtnom hropcu? Tko bi rekao da se raduje slikanju s krvavim mrtvim tijelom? Ili s nekoliko njih, uredno poslaganih ispred sretne družine? Tko bi rekao da mu ništa ne znače te snene, tužne oči, koje su sada mrtve, a mogle su još dugo živjeti? Tko bi rekao da je krasno rogovlje, ponos cijele šume, bilo možda i glavni motiv okončanja nečijeg života? Zna se, svi rogovi biti će izmjereni i ocijenjeni. Možda i nagrađeni. Sretnom egzekutoru (ili možda nekom višem u hijerarhiji) pripada osobita čast da prepariranu glavu leša pridoda ostalima na zidu kakve spomen-sobe. Selidba prirode u kućno okruženje. Samo što oči više nisu žive. Jedno traumatično događanje s mojih planinarskih pohoda moram podijeliti s vama. Bilo je to ljetos. Uspinjao sam se po siparu, ne obraćajući pažnju na crveni trag, koji je u obliku gotovo kontinuirane crvene crte slijedio moj put. «Neopreznom markacistu se prolijevala boja.», pomislih. Ali, nije bilo to. Povremeni ostaci crijeva ili kakvih drugih iznutrica, više ili manje skriveni među oštrim kamenjem, neminovno su upućivali na odstrel i pozamašnu žrtvu. (Netko je ocijenio da nečega ima previše, pa populaciju treba prorijediti.) S užasom sam utvrdio da je miris krvi još svjež, a zadah smrti ležao je poput magle. Sve se odvijalo u tako užasavajuće bliskoj prošlosti. Ove oči su još jučer bile žive. Na kraju, da li se i vi osjećate neugodno kada u vas bulje preparirane glave sa zida lovačke sobe? Svuda glave. Jeza me lovi od tupih pogleda. Razjapljenih čeljusti. Spleta rogovlja. Možda i raširenih krila. Znam, tužne oči zauvijek su mrtve. (Koliko livada su vidjele?) Tu je odavno zamro sav život Živi sjaj zamijenilo je staklo. Eh, duše su tamo... među zvijezdama...