Pohrlili stanovnici lijepe naše. "Dosta je bilo! Dovoljno su zarađivali drugi. Sada je vrijeme je za nas." - Dajte jedan kredit. - Za što vam treba? - Za INU! - Suprugu? - Ne. INU. - Kći? - Brzo, nemam vremena. - Susjedu…? - Dajte odmah! Banke su prepoznale potražnju građana. Oni žele biti suvlasnici. Zato ni ne postavljaju previše pitanja. Spremno im u obliku nenamjenskih kredita daju njihov vlastiti novac. Po kolikoj cijeni se kupuju dionice? To nije još točno određeno. Ali znaju da kupuju. Što kupuju? Pa, ni to se baš ne zna točno. Ali znaju da je povoljno. Koliko povoljno? Pa, ne može se reći baš najtočnije. Ali stručnjaci kažu da će biti isplativo na duži rok. Koliko duži? Ne može se kazati baš tako precizno. A neki upozoravaju da se novac može i izgubiti. Ali stručnjaci se slažu da je to jako dobra investicija. I stoje naši sugrađani u redu da bi nešto kupili. Uplaćuju cifre, najčešće od 38.000 kuna. Maksimalna svota. Nestrpljivi su. Kao da se nešto dijeli, a ne prodaje. Kao da im netko nešto daje. Sličnih gužvi se sjećam sa snimki prvomajskog graha ili panike zbog Riječke banke. Najzad ih vidim u nekom "normalnom" kontekstu. I gledajući ih, ne mogu se ne zapitati: Ako je toliko ljudi spremno investirati, zašto država nije i ostale dionice državnih tvrtki prvo pokušala prodati vlastitim građanima? Očito je da su građani više nego spremni. A očito imaju i novaca... Što je tražila strance? "Strateške partnere". Zašto imamo sam jednu svoju banku? Zbog čega se toliko žurilo? Zar su oni tako dobri vlasnici, u što nas se tako često pokušava uvjeriti. Najzad, tko je stvorio ta silna privredna bogatstva? Ljudi su ovdje itekako spremni posjedovati svoja poduzeća. Vjera u njihovu isplativost je velika. Juga je bila moćna zemlja, ne zaboravimo… Evo, povjerenje je toliko da su spremni kupiti a da ne znaju ni konačnu cijenu. Kao da je potpuno svejedno da li će dionicu platiti 1400 ili 1900 kuna, koliki je okvirni rang ponude. Razlika je 500 kuna po dionici. Je li vama svejedno kupujete li nešto 500 kuna skuplje ili jeftinije? Ili samo želite posjedovati, pod svaku cijenu? Kolika zarada se očekuje? - Velika. Onda u redu. Novac od prodaje ide u državni proračun. Za škole, vrtiće i ostala javna dobra. Nije uzalud potrošen. Građani, osim u nešto što bi im trebalo donijeti korist, ulažu i u državu u kojoj žive. Trebalo bi svima biti bolje.(dobro zvuči, zar ne?) Treba otplatiti dugove. Investirati u željeznice i ekologiju. Obnoviti ruševne bolnice... Državni proračun jest novac građana ove zemlje. Nakon ove velike kupovine, to je napokon očito. Svakih 38.000 kuna koje su građani isplatili za svoj udio u INI, slijeva se direktno u proračun. Možda ta "direktnost", dovede i do traženje odgovornosti: Zašto se MOJIH 38.000 kuna troši za novi Vladin Audi? Zašto se troši za službeni put članova Sabora? Zašto se troši na glupe TV serije? Zašto se MOJIM novcem saniraju propala poduzeća? Ja SVOJIH 38.000 kuna ne bih dao. Što se MOJIH 38.000 kuna tiče, ne trebaju se voziti u luksuznim autima. Što se MOJEGA novca tiče, neka se obnove bolnice. Neka se obnove nasipi da više ne bude poplava. Neka se sanira pravosuđe, sa MOJIH 38.000 kuna. 4 milijuna ljudi. To je jedan grad. Ne bi trebalo biti tako teško kontrolirati na što se troše prihodi. U svakom slučaju, novim suvlasnicima INE želim sreću na tržištu.