Dijabetes je bolest visokog rizika. Naime, dijabetičari su daleko podložniji mnogim bolestima nego standardna populacija. Uz to, preporuke koje dobivaju u medicinskim ustanovama često su toliko loše, da zapravo još i potiču bolest. PRI TAKVOM REŽIMU, DIJABETES NIJE MOGUĆE IZLIJEČITI. Trajna ovisnost o inzulinu i drugim lijekovima postaje kruta realnost. A što biste rekli na činjenicu da je barem kod 75% slučajeva dijabetesa tipa 2 (takvi slučajevi su najčešći) moguće postići situaciju, u kojoj lijekovi više neće biti potrebni? A kod preostalih će doze biti znatno smanjene? Glavni problem kod dijabetesa su masti. MASNA HRANA NE SAMO DA UBRZAVA RAZVOJ DIJABETESA, NEGO I OMETA ABSORPCIJU GLUKOZE U STANICAMA, ŠTO DODATNO POVEĆAVA KOLIČINU ŠEĆERA U KRVI. U jednoj karakterističnoj studiji, zdrave studente hranili su vrlo masnom hranom - žumanjci, teške kreme, maslac, sirevi, maslinovo ulje, majoneza, kobasice i sl. NAKON SAMO 2 DANA, SVI SU IMALI VRIJEDNOSTI ŠEĆERA U KRVI DOVOLJNO VISOKE, DA IH SE MOŽE SVRSTATI U DIJABETIČARE. Svi!! Neke su klasificirali i kao teške dijabetičare. Nakon nekog vremena (normalizacija stanja provedena je gladovanjem), istoj grupi studenata davali su obilje ugljikohidrata, jednostavnih i složenih, odnosno bijeli šećer, bombone, kolače, bijeli kruh, kuhani krompir, voćni sirup, banane, rižu i zobene pahuljice. (Naravno, proizvodi s bijelim šećerom vrlo su nezdravi. Ovdje su poslužili samo u svrhu ukazivanja na prave krivce za dijabetes.) Poslije ovakve žestoke dvodnevne šećerne torture, niti kod jednog sudionika eksperimenta nije zabilježen povišen šećer u krvi. Drugim riječima, ugljikohidrati imaju dijametralno suprotan učinak od masti. UGLJIKOHIDRATI, ZAPRAVO, POVEĆAVAJU SNAGU INZULINA. Osobe s blagim dijabetesom, koje su povećale udio ugljikohidrata (svih vrsta) u prehrani s 45% na 85%, nisu imale ništa veće probleme sa šećerom u krvi nego inače. Dapače, situacija se u takvim okolnostima čak i popravlja. KRISTALNO JE JASNO DA SU MASNOĆE I DIJABETES U VRLO OPASNOJ VEZI. Masnoće iz hrane bitno slabe djelotvornost inzulina, tako da je dodatni inzulin potreban za preradu glukoze. Zbog toga gušterača stvara dodatne količine, kako bi se smanjena djelotvornost kompenzirala i kako bi se nivo šećera održao u zdravim okvirima. (Još gora situacija je kad su normalna tkiva i organi naprosto utopljeni u mastima. Do ovakvih tkiva inzulin dolazi još teže.) BOLESNICI S DIJABETESOM TIPA 2 NE SAMO DA NEMAJU MANJAK INZULINA, NEGO JE NJEGOVA RAZINA ČAK I VIŠA NEGO KOD ZDRAVIH LJUDI. (Kod debelih ljudi je čak 4-5 puta viša.) Ali i te povećane količine nedovoljne su za zadovoljavajući prijelaz glukoze iz krvotoka u stanice. Ovakav inzulin naprosto nema dovoljnu "oktansku vrijednost". Kod preddijabetičkih slučajeva, inzulin je redovito povišen. Tipičan budući dijabetičar jede puno masti (obično masti čine više od 50% unijetih kalorija), proteina i raznolike rafinirane hrane, te skoro redovito pati od gojaznosti. Oko 85% odraslih dijabetičara svrstava se u kategoriju višeg stupnja gojaznosti. Dobro, ne mogu reći da sve gojazne osobe postanu šećeraši. Puno toga ovisi o sposobnostima gušterače. No, jedno je neupitno. POVEĆANO DUGOGODIŠNJE LUČENJE INZULINA ZNATNO UBRZAVA PROCES ATEROSKLEROZE, ODNOSNO POVEĆAVA SE ZAČEPLJENOST ARTERIJA. To će se desiti uvijek kada je izlučivanje inzulina preveliko, neovisno o tome da li je netko dijabetičar ili ne. Još jedan nepovoljan scenarij doprinosi razvoju bolesti. Gušterača ne može izdržati dugogodišnji stres, odnosno abnormalno visoku produkciju inzulina. ONA POSTAJE PREUMORNA, DIJELOM I ZATO ŠTO S GODINAMA PRIRODNO SLABI FUNKCIJA BETA-STANICA (to su stanice u gušterači, koje luče inzulin). Ovo slabljenje se ubrzava, ako je stres na gušteraču bio veći. Kako produkcija inzulina pada (obično ne ispod nivoa, koji bi bio dovoljan za zdravu osobu), šećer u krvi raste i počinju prvi problemi, npr. pojačano mokrenje. Odnosno, simptomi kreću jedan za drugim. I JEDAN GORI OD DRUGOGA. Mnogi se zajedno pomire da su neizlječivo bolesni. A ne mora biti tako…