Rezultati autopsija nerijetko su intrigantni i zbunjujući. Tako su slučajevi nedijagnosticiranog raka, a koji nije bio uzrok smrti, češći nego se misli. Odnosno, rak se javlja mnogo učestalije od, već ionako, visokih brojki. Znači li to da RAK NIJE UVIJEK I UBOJICA? Bez obzira na neprovođenje tretmana? Proporcije ovakvih nedijagnosticiranih "rezervoara bolesti" najbolje se vide na jednom primjeru. Istraživači iz Švedske su utvrdili da je stvarna pojavnost raka pluća 40-50 na 100.000 ljudi, a ne 30, kako piše u statistikama. Razlozi su različiti. Kažu da dio starijih ljudi nema volje za životom ili, jednostavno, imaju previše bolesti da bi ih sve otkrili. No, isto tako, rak je (pogotovo) u višim godinama manje agresivan, pa su i simptomi blaži. Na kraju, DEŠAVAJU SE I SPONTANE REGRESIJE, ODNOSNO POVLAČENJE BOLESTI BEZ RAZUMNOG OBRAZLOŽENJA. Broj spontanih regresija teško je utvrditi. Naime, povlačenje raka u uznapredovaloj fazi lako se uočava, ali samoizlječenje u začetku obično ostaje neotkriveno. Dakle, BIOLOŠKI PROCESI UNUTAR TIJELA MOGU DRŽATI BOLEST POD KONTROLOM, PA SE OČEKIVANI SIMPTOMI NIKADA NEĆE POJAVITI. Naravno, "držanje pod kontrolom" ne znači uvijek i povlačenje tumorske mase. Pod tim pojmom podrazumijevam i zaustavljanje tumorskog rasta, pa čak i njegovo sporo napredovanje. Tu mislim na rast koji i nakon 10 ili 20 godina neće dovesti do neke opasne faze. Nažalost, medicina sve tretira jednako. Uobičajna ROZ-terapija (reži-otruj-zrači) provodi se gotovo bez izuzetaka. Intenzivno tretiranje nekih tumora, koji i ne predstavljaju veću opasnost, provodi se iz više razloga. Prvo se slavi situacija da je tumor otkriven u ranoj (izlječivoj) fazi, a svjesno se prešućuje činjenica da "OPASNE" FAZE MOŽDA NIKADA NE BI NI BILO. DCIS, odnosno ductal carcinoma in situ (rak dojke ograničen samo na mliječne kanale, što je po nekima tek PREDkancerozno stanje) eklatantan je primjer nerezonskog postupanja. (O tome više u slijedećem broju.) Prirodno, stupanj izlječenja u ovakvim slučajevima je visok (više od 95%), što znatno popravlja, inače loše, statističke podatke o razini preživljavanja. Koje su posljedice intenzivnog liječenja neagresivnih stanja? SAKAĆENJE? INVALIDITET? PAD IMUNITETA? Lažna slika uspjeha možda ponešto smanjuje strah u javnosti, ali dojam da se nešto dobro događa čista je iluzija. Gledajući kroz mikroskop, tumori koji sporo ili uopće ne rastu izgledaju isto kao i oni koji ugrožavaju život. SAMO ŠTO JE PONAŠANJE U TIJELU BITNO DRUGAČIJE. Rastuće kampanje za sve češćim snimanjima raznih vrsta (mamografija je najpopularnija) otkrivaju i stanja, koja inače nikada ne bi eskalirala do opasne bolesti. Netko je primijetio da UOBIČAJNO TRETIRANJE "NEPRIJETEĆIH KARCINOMA" ČAK I POVEĆAVA SMRTNOST, UMJESTO DA JE SMANJUJE. Zato što konvencionalni tretmani dodatno slabe imunološki sustav, što je sve prije nego poželjno. Sam mehanizam spontane regresije i dalje baca znanstvenike u očaj. Zašto se smrtno opasna bolest ponekad ponaša sasvim drugačije? Neobična imunološka reakcija ili nešto drugo? Prema jednoj od teorija, izgleda da postoji izravna veza između vrlo visokih tjelesnih temperatura (u djetinjstvu ili kasnije) i raka u povlačenju. Mnogo takvih slučajeva je iscrpno dokumentirano. Čudno, ono što se suzbija na sve moguće načine (visoka temperatura), možda ima i zamjetan ljekoviti učinak. O utjecaju hrane sada neću govoriti, ali već znate da je on ogroman. Možda su neki iznenađeni, ali ovo nisu fantazije ili šale, već biološke realnosti. Dobro, teško je reći koji aspekt ljudskog života ima ključnu i odlučujuću ulogu u okretanju procesa. Tijelo je čudesan stroj s istančanim finesama. Zlatni medicinski (često razarajući) standardi tu se doista teško uklapaju. Slijedeći put: Preventivna stupica za DCIS