U novinama slika zaprepaštenih ljudi. Pogledi usmjereni u pod. Jedino u što se sada mogu pouzdati: čvrsto tlo pod nogama. Ništa drugo nije ostalo. Dragi, veliki direktor, koji im se nije obratio 16 godina, najzad je sišao… i priopćio da se rastaju. A onima koji bi mogli širiti negativne vibracije: da se ne vraćaju više niti privremeno. Jer, kao, sada su radnici ti koji bi mogli izazvati frku. Možda su, po manageru godine, oni krivi što je Lenac u nevolji. Možda mu nisu bili dorasli. Da su bili samo malo pametniji… gdje bi dogurali s takvim vođom. Ah, kako je ranije bilo lijepo slušati njegove zvonke riječi da je ustvari sve u najboljem redu i da su trzavice samo privremene. No, sada, kada bi po obećanjima stvari trebale biti u redu, one to nisu. Naravno, obećanja vrijede samo do stvarne krize. Tada svatko gleda svoje poslove. Ili u ovom slučaju, poslove svoje kćerke. No, srećom, čuju se glasovi nade sa suprotne obale Kvarnera. Drugim brodogradilištima fale radnici. I vjerojatno bi mogli zaposliti sav "višak" iz Lenca. Možda to nije ono što su zamišljali, ali u usporedbi s brojnim drugim prevarenim i iznevjerenim radnicima diljem Domovine, i to je mnogo. Pomoć, naravno, ne dolazi od možebitnih investitora, stranih vlasnika, strateških partnera i ostalih novonastalih jezičnih tvorevina, već od kolega brodograditelja. I naravno, svi političari također šute kada se traže konkretna rješenja. Oni sada optužuju jedni druge u potrazi za krivcem, a ljudi traže novac da bi prehranili obitelji. Oni se glasno nadmeću da u ovo predizborno vrijeme skupe još koji bod na ljestvici popularnosti, a ljudi nemoćno gledaju u pod. Je li kriv Mato ili Frano ili Slavko ili Dražen ili Ivica ili mali Kruno, sasvim je svejedno. No, tako je uvijek kod nas. Kazni krivca kasnije, a ne uzročnika ranije. Sve je dobro dok se "ne talasa", a kada se "zatalasa", ošamari neplivača i zadavi ga u blatu. Potom se vrati u svoju toplu, ustajalu kupelj. I leži tamo dok te opet netko ne probudi iz inertne ugode i beskrajne tuposti. Dno je prepuno mrtvih i sve je puno truleža i raspadajućeg mesa koje smrdi, ali je barem toplo i mirno. To što neki sitni nešto tamo na kraju brčkaju, to se velikih ne tiče. Oni reagiraju samo na velike valove koji im sežu do nosa. A poslušate li bolje, čut ćete da ti mali nešto i govore: Vrlo je tiho, ali se ipak čuje: plaće!… plaće!… Žamor tisuća tihih glasova koji brčkaju ustajalu kaljužu. Kada se mnoštvo slabih udaraca gdjekada uskladi, pa se skupnim brčkanjem stvori rezonancija, te se mnoštvo valića slije u jedan zajednički, gromki: PLAĆE!!, stvara se potresni val koji topi sve pred sobom. A takvog se veliki boje. Zato su i zabranili dolazak na radna mjesta, da se glasovi slučajno ne bi uskladili. Jednog uvjeri da govori jedno, drugog da viče drugo. Jednom dopusti dolazak, drugome zabrani. Nadglasaj ih praznim blebetanjem i lažnim nadama. "Dragi prijatelji!", "Sugrađani!", "Kolege!", "Ne uzbuđujte se, stvari će doći na svoje." "Samo se smirite. Bit će bolje." "Pođite kućama i odmorite se." Bit će bolje. Sutra-sigurno. Nažalost, ljudima ne preostaje ništa drugo nego da čekaju taj "sutra". Čak i da nikada ne stigne, oni ga ipak moraju čekati. A što drugo preostaje? Njima treba novaca da nahrane djecu, da otplate kredite, da plate stanarinu. A od kuda da ga dobiju? Hoćete li im ga Vi dati? Njima treba novaca, a novaca mogu dobiti samo od takvih koji im obećavaju. Jer ga kod nas uglavnom takvi posjeduju. Odmaknimo se sada na tren od sudbine radnika Lenca. Naime, mislim da smo i svi ostali u sličnoj situaciji. Naravno, ne tako drastičnoj, ali i mi smo ovisni o lovi i njezinim distributerima. Koliko Vas radi za nekog ambicioznog direktora, koji sutra može izgubiti uzde nad poslom? I sve može otići kvragu. Svi planovi, sve želje. Danas je lova sve. Sve se može platiti. Sve je lijepo, miriši, vrišti: kupi me! KUPI ME!!! Sve izgleda tako potrebno. Praktički neophodno. Svaka reklama nas uvjerava da se bez njenog štićenika ne može. Ili još gore, ne smije. Takva taktika pogotovo dobro pušta korijenje kod djece. Klinci žele imati sve, odmah, najnovije, jer su vidjeli na televiziji. A može li se djetetu uskratiti hamburger, igračka, kompjuter? Tko bi imao srca? U vlasti smo potreba koje su nametnuli drugi, trpimo zbog voljenih (jer svatko bi se snašao sam za sebe, zar ne?), a sredstva za ostvarenje želja također su u vlasti drugih. Što može čovjek pojedinac? Ili zaraditi puno novaca i neprestano zadovoljavati potrebe (čemu danas teži većina), ili se odreći potreba, a samim time i želje za lovom. U oba slučaja glavonje gube snagu i postaju nemoćni. Nemaju više čime ucjenjivati… Dečki, sretno.