* Danas je metoda udarnih valova proširila područje svoga djelovanja na cijeli niz bolnih stanja i bolesti, bilo kao osnovno ili jedino sredstvo liječenja, bilo kao pomoć u ubrzanju cijeljenja u kompleksnom terapijskom postupku
Jedna od terapijskih metoda o kojoj sam na ovim stranicama već u više navrata pisao, svakako je terapija udarnim valovima. U početku specijalizirana isključivo za “razbijanje” bubrežnih kamenaca, kasnije redovito upotrebljavana za liječenje kroničnih upala tetiva sa ili bez kalcifikata, danas je proširila područje svoga djelovanja na cijeli niz drugih bolnih stanja i bolesti, bilo kao osnovno ili jedino sredstvo liječenja, bilo kao pomoć u ubrzanju cijeljenja u kompleksnom terapijskom postupku.
Upravo je prošli tjedan završio svjetski kongres sa temom upotrebe ove metode u liječenju cijelog niza, kako ortopedskih, tako i neuroloških, dermatoloških, ili kardioloških stanja. Ono što je nevjerojatno, čak niti danas, nakon gotovo punih 40 godina od prvog pacijenta čiji su bubrežni kamenci bili destruirani ovom metodom, nemamo jasnog odgovora na pitanje kako u stvari djeluju udarni valovi na ljudski organizam. Iz kliničkih studija posve je jasno da je ova metoda djelotvorna, naročito u ortopedskih stanja. Jedan američki ortopedski kirurg sa privatnom praksom na Beverly Hills-u sažeo je to u jednu rečenicu “Od kada sam uveo ovu metodu u svakodnevnu praksu, broj operativnih zahvata koje izvodim na ramenu smanjio se za preko 70%.“
Ipak, na pitanje kako u stvari djeluju udarni valovi, i dalje nema odgovora. Od svih uočenih promjena na samom tretiranom tkivu, ili organu u cjelini, neki istraživači preferiraju jedne više od drugih. No, konačnog odgovora za sada nema, te će i to pitanje pričekati neka buduća vremena i buduće istraživače.
Ono što preostaje, nakon ovog kongresa, kao i onih prethodnih, jest činjenica da ova jednostavna metoda liječenja ima potencijal smanjiti vrijeme liječenja kod kroničnih i teško lječivih bolnih stanja, kod kojih su svi ostali pokušaji bili neuspješni.
Neželjenih popratnih pojava kod njene primjene gotovo uopće nema, a nije na odmet reći da sve klinike koje su integrirale ovu metodu liječenja u svoju svakodnevnu praksu izvješćuju o smanjenoj potrebi za operativnim zahvatima na tetivama i njihovim pripojima za kost. To što ne razumijemo u cijelosti način njena djelovanja, tek ju svrstava u cijelu grupu medicinskih postupaka koji klinički pokazuju svoju djelotvornost, ali mehanizam djelovanja nije do kraja razjašnjen.
