23 su sata u Beogradu. Večer prosvjeda. Građani mirno hodaju centrom grada. Na licima osmijeh, a u rukama razlog za njega. Čvrsto stežu najlonske vrećice najpoznatijih marki. Iz njih vire kutije sa natpisom: Novi modeli. Ljudi izgledaju kao da se vraćaju iz shoppinga. Iako su dućani već odavno zatvoreni. A izlozi porazbijani.
Po ulicama Beograda razasuti letci:
"Udri neprijatelja tamo gde ga boli!
… Ne ostavljajte tekuće račune i ne vršite transakcije preko banaka koje dolaze iz država koje su već priznale ili koje najavljuju priznanje "nezavisnog Kosova".
…Oni mogu siliti Srbiju, ali Srbija ne mora da finansira ubice svoje dece tako što će ostaviti svoj novac neprijateljima. …Nećemo razbiti ni jedan prozor u Srbiji, neće nikoga u Srbiji ništa da zaboli, ali će naše neprijatelje iz EU vrlo da zaboli. Udri ih po novčaniku!!! Udri neprijatelja tamo gde ga boli!..."
Ljudi sa vrećicama ne izgledaju kao da su nekoga udarali. Ali izgledaju kao da imaju nove tenisice. Neprimjerene hladnoj zimskoj noći u kojoj se nalaze. Više nekako sezoni proljeće-ljeto 2008.
Svjedoci masovnih krađa opisuju ljude koji su, prije krađe, isprobavali tenisice iz izloga. Čak su se isprobavale i čarape. Preveliki i premali brojevi nisu se uzimali. Ostavljali su se kolegama pljačkašima sa prikladnim tabanima. Sve te krađe i razbijanja, to je sve dio borbe protiv neprijatelja i okupatora. Korporacije koje zarađuju na narodu nisu njihove korporacije.
Kako bi opovrgnuli tu tezu, ubrzo su se javili predstavnici stranog kapitala i rekli da te banke ustvari nisu strane, jer u njima rade desetine tisuća "naših ljudi", građana Srbije. Uništavajući te podružnice, uništavaju se njihova radna mjesta, a time i sama Srbija. Dakle, pravi domoljub ne bi smio uništavati Erste bank, Volksbank ili Societe general, jer time ruši temelje financijske moći vlastite domovine. Strano vlasništvo uraslo je u tijelo države i svako njegovo nasilno trganje i uništavanje povlači i trganje živog mesa svoje zemlje. Nema više granice između "strano" i "domaće".
Suočeni sa tom spoznajom, ogorčeni prosvjednici su kratko slegnuli ramenima i razbili izlog McDonaldsa iz kojega im se smiješila prava srpska šajkača. Na kraju krajeva, njih ne zanimaju globalne financije. Njih zanimaju tenisice.
Kada bi se napravilo istraživanje među prosvjednicima, tko je od njih doista i bio na Kosovu, uvjeren sam da bi dobili maleni postotak. Jednako malen kao kada bi zapitali mladiće okupljene na protu-prosvjedu na Trgu bana Jelačića u susjednoj državi Hrvatskoj, jesu li bili u herojskom gradu Vukovaru, čije ime tako osjećajno uzvikuju.
Naši pale njihovu zastavu, oni pale našu. Gore šarene krpe, a ljudski osjećaj ponosa divlja i bjesni. Ne mogu oni nama tako. Neće oni nama našu.
Stariji, oni koji su već jednom prošli rat, a sjećaju se i priča od onog prije, tužno gledaju na nove izljeve strasti. Ne podržavaju, ali razumiju. Tako je i njima bilo kada su bili mladi, tako je i njihovom ocu bilo, tako je i njegovom ocu bilo.Rat je u ovim krajevima doslovno u krvi.
Svjesne su toga ostale europske zemlje. Njemačka je, primjerice, čim je čula za prosvjede, ukinula izdavanje viza bilo kome iz Srbije. Dok se ne smire, u njihovu zemlju neće ulaziti. Vjerojatno slično razmišljaju i ostale zemlje Unije. Ipak su iz njihovih redova vlasnici banaka, koje oni žele nazvati srpskima. Njihove banke mogu tamo, ali neće njihovo ljudi ovdje. Oni možda jesu radna snaga, ali nisu dobrodošli gosti. Tu je ipak civilizacija.
I što narod u Srbiji može? Ako ukradu novac iz banke, ukrali su svoj novac koji su njihovi sugrađani stavili na štednju. Ako razbiju izloge, radnim ljudima, njihovim sugrađanima, biti će hladno i neće moći zarađivati da hrane svoju, srpsku djecu.
Gdje god da udare, ne udaraju zapravo u neprijatelja. Udaraju sebe u glavu. Napravili su jedino što su i mogli. Uzeli su tenisice. E, sad, kakve to ima veze sa Kosovom? Sa čime?