Uganuće skočnog zgloba najčešća je trauma na tom dijelu tijela. Amerikanci su izračunali da svake godine cca milijun njihovih građana zatraži pomoć liječnika poradi ove ozljede, što prevedeno u hrvatske okvire govori o otprilike 16000 pacijenata sa uganućem skočnog zgloba u liječničkim ordinacijama. Dalje, statistika kaže da je između 10 i 30% svih sportskih ozljeda vezano za uganuće, a ono što je možda i najvažnije, čak 40% svih uganuća prijeti razvojem kroničnih problema na skočnom zglobu ili bližoj okolini.Godinama, uganuća skočnog zgloba nismo smatrali vrlo ozbiljnim ozljedama, kako u sportaša, tako i u nesportaša. Jednostavan cilj bio je što prije ukloniti otok, te što raniji povratak u sportsku ili kakvu drugu uobičajenu dnevnu aktivnost. I danas u sportskoj fizioterapiji postoji skoro dogma u kojoj distorzije prvog i drugog stupnja valja unutar nekoliko dana vratiti u punu sportsku aktivnost. To nastojanje vezano je kako uz želju samog sportaša za brzim povratkom, tako i uz nastojanje kluba u kojem igra prema istom cilju, ali nerijetko i potrebom za dokazivanjem što to sve može moderna fizioterapija. No, prateći mnoge od tako brzo rehabilitiranih sportaša godinama nakon ozljeda uvidio sam da su oni u puno većem riziku od ponovnog ozljeđivanja istog zgloba, ali i u većem riziku od ozljede koljena, ili zadobivanja upalnih procesa na tetivama i mišićima donjih ekstremiteta. Sve to potvrđeno je istraživanjima koje su vodili ponajviše američki i engleski kolege, dokazujući brojkama kako je ishitrena i nedovoljno kvalitetno sprovedena rehabilitacija kod uganuća pravi rasadnik novih ozljeda. Sam skočni zglob ima dva svoja funkcionalna dijela koji se ponašaju kao cjelina. Prvi čine dvije potkoljenične kosti međusobno spojene čvrstim ligamentom (tibiofibularnom sindezmozom), koje izgledaju kao klješta između kojih je umetnuta jedna kost stopala (talus). Ove tri kosti čine tzv. gornji nožni zglob (spoj potkoljenice sa stopalom) i u njemu se odvijaju pokreti stopala naprijed/natrag (ili, ako hoćete gore/dolje). U međusobno uzglobljenim kostima stopala odvijaju se kretnje lijevo/desno, koje su od iznimne važnosti za stabilnost i balans. U stvarnosti cijelo stopalo, sa svojim spojem za potkoljenične kosti, u kombinaciji sa nekim kretnjama koje se odvijaju u koljenu, djeluje kao jedna funkcionalna cjelina. Čvrstoću ovim zglobovima i kostima daju ligamenti, mišići i njihove tetive. U trenutku kada su sile koje djeluju na stopalo prejake, iznenadne ili u smjeru za koji stopalo nema dovoljnu zaštitu događa se uganuće sa pripadajućim oštećenjima mekih tkiva, prije svega ligamenata, tetiva, mišića, ali i zglobnih hrskavica. Pokreti stopala pri kojima se sve to događa najčešće su uvrtanje (pokret prema unutra, gotovo 80% svih distorzija), te izvrtanje (pokret prema van). Obično je taj događaj praćen iznimno jakom i oštrom boli, nakon koje slijedi brzo ili polagano stvaranje otoka na mjestu oštećenja mekih tkiva. Veličina otoka nije uvijek u direktnoj vezi sa veličinom ozljede. Moguće je da manje istegnuće ligamenta prati puknuće nešto veće krvne žile, što kao rezultat ima velik, gotovo zastrašujuć otok. Kod već višekratno uganutog zgloba, novo, čak i veliko uganuće može ne izazvati gotovo nikakav otok i tek blagu bol. Stoga "proricanje" veličine ligametarnog oštećenja po veličini otoka može biti izrazito sklizak teren. Zato je odmah po ozljedi, osim prve pomoći (ledeni ili hladni oblozi, elastični povoj, ozljeđena noga položena na povišen položaj) važno učiniti barem RTG, kako bi se isključila moguća fraktura neke od kostiju (što nije tako rijedak slučaj), a zatim sprovela adekvatna terapija, a sve u zavisnosti od tipa ozljede, načina njenog nastanka i fizičke aktivnosti s kojom se ozljeđeni bavi. Više o svemu tome u slijedećem broju.