Jeste li ikada čuli koliko zapravo prežive pacijenti poput ovog, gdje se rezala jetra za susjednim stolom? Koliko kupanje organa u citostaticima uopće produžava život? Budite sigurni da takve vijesti niti nećete čuti.
Dr. Stipislav Jadrijević iz bolnice Merkur trenutno je okićen velikom slavom. Prihvatio se nekih zahvata, koji zaista izgledaju spektakularno. Da podsjetim, izvadio je jetru iz tijela mlade žene, očistio je od tumora na susjednom stolu i ostatak jetre vratio na svoje mjesto. Fanfare još nisu utihnule, a isti liječnik već je spašavao život novoj pacijentici, kojoj se rak proširio po cijeloj trbušnoj šupljini. Osim radikalnog kirurškog zahvata, u oboljelu je ubačeno 4 litre tekućine s citostaticima. Prilično neuobičajeno ispiranje lijekovima trebalo bi ukloniti sve eventualne ostatke bolesti, gdjegod da se nalazili. Da li su u beznadnim situacijama spašeni životi? Tu prestaju lovorike, a počinje realnost.
Jeste li ikada čuli koliko zapravo prežive pacijenti poput ovog, gdje se rezala jetra za susjednim stolom? Koliko kupanje organa u citostaticima uopće produžava život? Budite sigurni da takve vijesti niti nećete čuti. Uvijek čujemo samo ljepši i uzbudljiviji dio priče. Zar nekog uopće zanima krajnji ishod?
U onkologiji je već bilo stvarno mnogo zanimljivih pokušaja liječenja. Svako malo iskrsne neki "pametni" lijek, koji uništava samo rak (ali ne i ostatak tijela). Vremenom iskrsne toksičnost, na koju se nije računalo. I sve se opet utopi u sivilo bespoštednih umiranja. Znate, „fenomenalnih“ lijekova već je bilo bezbroj. Prva linija liječenja. Druga linija liječenja. Tumor se smanjio na polovicu. Preventivno zračenje glave. Preventivno vađenje zdravih organa…
Vidite li ikakav stvarni napredak? Godinama se stopa preživljavanja bitnije ne mijenja. Kao da je sva skupa tehnologija i sve znanje ovog svijeta uzalud. Zapljusnuti smo "onkološkim uspjesima", ali neuspjesi iz stvarnog života jednostavno bacaju u očaj. Sve izgleda tako blizu, ali je tako daleko.
Molim vas primijetite da se (doslovno) svi napori vode samo oko toga kako ćemo i zadnju stanicu raka odrezati, otrovati ili spaliti. Uspostaviti čisto stanje. (Obično se kaže da je to gad, kojeg treba uništiti.) Ima li to uopće smisla? Jeste li sigurni da se rak neće opet pojaviti, nakon što je sve „očišćeno“? Da li je ostao, iako vi mislite da nije? Želite li da vam neuspjehe prikazuju kao uspjehe?
