Internet je sjajna stvar. Imati mogućnost pronaći potrebnu informaciju sa nekoliko klikova mišem velika je ušteda vremena i truda. S druge strane, mogućnost kontakta s ljudima koji žive vrlo daleko i u drugim kulturološkim uvjetima, omogućuje nam da se upoznajemo, a da se u stvarnosti nikada ne sretnemo. Tako sam u jednoj raspravi o konkretnom zdravstvenom problemu i njegovu liječenju na internet forumu rezerviranom za pitanja iz fizioterapije i sportske medicine "upoznao" kolegu iz Novog Zelanda. Nama daleka i nepoznata zemlja, isto onoliko koliko je Hrvatska daleka i nepoznata Novozelanđanima. Taj kolega također vodi privatnu fizioterapijsku ambulantu u svome gradu, te je zajedničkih tema za raspravu bilo na pretek. Jer imati uvid kako netko vaš posao radi u drugačijem okruženju sjajna je mogućnost i obojica nismo željeli ispustiti takvu priliku. I tako, između svih rasprava o ovim ili onim načinima i pristupima tretmanu različitih ozljeda i oboljenja, polako je postalo jasno da su Hrvati i Novozelanđani u nečemu jako slični. Dobar dio njih zaista ne voli fizičku aktivnost. Konkretno, požalio sam se svom udaljenom kolegi da ponekad dobar dio svog radnog vremena provedem u umoljavanju ljudi da započnu sa redovitom fizičkom aktivnošću, a sve u svrhu poboljšanja zdravlja ili liječenja konkretnog oboljenja. Na to se on nasmijao i rekao kako je i u njegovoj praksi isto. I tako, razdaljina velika, ali problemi slični. Pitanje je, naravno, zašto je tako teško ustati iz fotelje i promijeniti barem jedan dio svoje dnevne rutine? Jedan se dio odgovora skriva i u činjenici da je svaka dugotrajna navika duboko ukorijenjena i zaista ju je teško mijenjati. U tom smislu sportaši i nesportaši gotovo se nikako ne razumiju. I dok jedni ne shvaćaju kako se tako dugo može biti neaktivan, drugi teško prihvaćaju da znojenje i fizički napor u konačnici postaju zadovoljstvo. I jedno i drugo jesu navike, s različitim predznakom. U ovih 10 godina koliko ova kolumna živi zajedno sa Burzom, njenim čitateljima, kao i posjetiteljima internet stranica ovog časopisa, jedna je ideja uvijek jasno i glasno pronalazila svoj put kroz napisane riječi, a to je da se valja ustati iz fotelje i ustoličiti novu naviku, naviku kretanja i redovite fizičke aktivnosti. U nešto više od 500 tekstova pokušao sam kroz obrađivanje različitih aspekata bavljenja sportom, opisa određenih oboljenja i načina njihova liječenja naglasiti kolika je važnost fizičke aktivnosti u održavanju zdravlja i kvalitete života. U tom malom životnom putovanju upoznao sam ljude koji su s vremenom postali i moj osobni uzor. Jedna od njih je svakako i mlada žena koja je svojevremeno operirala kralježnicu poradi uznapredovale skolioze. Ugrađena joj je metalna šipka u leđa, e ne bi li ispravila deformaciju i omogućila joj koliko toliko normalan život. Mnogi od nas živjeli bi u takvim prilikama život pun straha i ograničenja, ali ne i ona. Odlučila se baviti sportom i to ne bilo kakvim, već triatlonom, i naišla na nerazumjevanje svoje okoline. Uz pomoć fizioterapeutske struke i stručno vođenim treninzima, osposobila je svoje tijelo da može podnjeti sve te napore, te živi život punim plućima. Baš se javila prije nekoliko dana, a po završetku jednog natjecanja i rekla sva sretna i ponosna kako je u jakoj konkurenciji bila peta žena na utrci i za nju je to veliki uspjeh. Ma ne uspjeh, to je već veliko čudo. I kad vidim takve ljude, kada osjetim tu navalu volje i entuzijazma i sam bivam ponesen, te zatim moji problemi ponovo izgledaju mali i beznačajni, a svakodnevica osvane novim veseljem i zadovoljstvom. Želja mi je, od kada sam se odlučio baviti medicinom, a naročito fizioterapijom, pokazati da je možda i najvažnija stvar u cijelom postupku liječenja preuzeti stvar u svoje ruke, te pomoći tijelu da se oporavi. Mislio sam, a s vremenom je to uvjerenje samo ojačalo i dobilo potvrdu u svakodnevnoj praksi, da su liječnik i fizioterapeut tek vodiči na putu ozdravljenja, a nikako čudotvorci koji će sve učiniti sami, dok pacijent pasivno iščekuje oporavak. Mnogo je priča sa sretnim završetkom bilo u ovih posljednjih 10 godina, a ako se posreći, bit će ih još više u budućnosti. Isto takve sretne završetke želim i svima vama, a naročito onima koji boluju. Jer liječenje je, kako je rekao jedan moj profesor na fakultetu, avantura u koju zajedno ulaze terapeut i bolesnik, te učeći jedan od drugoga dolaze do cilja uvijek novom i nikad utabanom stazom.