Uštede

Ministar Varga vodi kolo­salnu bitku s bolničkim pro­računima. Situacija nije ruži­časta, jer troškovi probijaju plafone, a državna blagajna je prazna. Zdravstvo konstantno troši više novca nego što se pri­kupi doprinosima. Ispada da li­ječenje košta više nego što ga zapravo plaćamo. Mogli bi reći i da su doprinosi nerealni za sustav koji imamo. E, sada, ili je sustav neracionalan ili smo svi skupa presiromašni da bi isfinancirali skupo zdravstvo. Vje­rojatno i jedno i drugo.

Dakle, gdje se gubi zdrav­stveni novac? Tu je uvijek bilo puno birokratizacije. Kartote­ke, evidencije, prijave, obraču­ni. Nitko ne smije varati i nitko ne smije biti prevaren. Kon­trolni sustav itekako košta. Vjerojatno puno toga pojedu neracionalno održavanje i ne­racionalna nabava. (Neprivati­zi­rani sustavi i inače teže neracionalnom poslovanju.) Već je bilo slučajeva gdje su se nabav­ljali vrlo skupi uređaji, koji su bili jako daleko od prioriteta. A dio tih uređaja još i danas skuplja prašinu, jer ih, jednostav­no, nitko ne treba. Svako malo u javnosti iskrsnu neke (opravdane ili ne) sumnje oko privilegiranih dobavljača. Oni su re­do­vito skuplji od ostalih, ali kao da to nikoga ne smeta previše. Milijun simo, milijun tamo i proračun se isprazni, iako su svima puna usta štednje i ra­cio­nalnosti. Zar vas onda čudi što neke bolnice već kubure s gazama, sapunom i toalet papirom? Žestoko ljuštenje zidova po ne­kim glomaznim objektima više i nije neka vijest. Ukratko, no­vaca nema.

Prilično je jasno da će se na pacijentima morati još više štediti. Preciznije, ili će dobiti ma­nje ili će plaćati više. (Prijetnja nekom većom privatizacijom ponovno se aktualizira.) Obra­da pacijenta i lijekovi sve su skup­lji. (Farmaceutska industrija i nije osjetila neku krizu. Govori li vam to dovoljno?) Guž­ve za CT i magnet su neo­pisive, za bočicu razvikanih tableta (“revolucija u medicini”) skupljaju se novci po do­brotvornim koncertima. Još naj­više se troši na onkološke i psihijatrijske bolesnike. Zli je­zici bi mogli primijetiti da najmanje učinkoviti tretmani koštaju najviše. Svojevrsni teatar apsurda. Kriteriji vrijednosti ponekad nisu normalno po­slo­ženi. I to nije od jučer.

Ni globalni trend ne odudara puno. Izdaci za zdravstvo konstantno rastu, bez obzira na krizu ili bijedu. Da sve pos­kupljuje kao zdravstvo, brzo bi se ponovno utopili u paklenoj inflaciji. Progutalo bi nas živo blato, a iz nove recesije bi se opet čupali godinama. U sva­kom slučaju, možemo očeki­va­ti da će zdravlje biti sve veća privilegija, koju si neće baš svi moći priuštiti. Jednostavno, zdravstvo je postalo sinonim za financijsko cijeđenje sta­nov­ništva. Na kojim razinama će se to zaustaviti i da li će se uop­će zaustaviti zaista je teško pred­vidjeti. Samo nebo je gra­nica.