U svakom slučaju, sve završava za vikend, na nekom vjenčanju ili drugoj prigodi, kada se, u tipičnoj hrvatskoj metafori, ljudi „ubiju“ od alkohola. Bolje sebe, nego drugoga…
Priča mi kolegica koja vodi dječju dramsku grupu i ima uvid u to što djeca pišu na Facebook profilu, da je jedna mala, slatka i pametna 12-godišnjakinja o presudi generalima napisala nešto što bi mi ovdje bilo jako teško prenijeti. Svodi se na proklinjanje susjednih naroda i međunarodne zajednice. Sve to od cure koja se za vrijeme rata još nije ni rodila. I koja je inače sasvim pristojna, normalna i zaigrana djevojčica.
Naravno da terminologiju nije izmislila, već ju je pokupila od okoline. Koja te i takve fraze, poput bolesne hipnotičke mantre ponavlja već stoljećima. I iznova i ponovo prlja mozgove i umove novih i novih dječaka i djevojčica. Koji bi, da možda ne odrastaju slušajući tu mantru, bili normalni ljudi. Ovako je već kasno.
Nove generacije su zaražene i bolest proklinjanja širi se dalje. Da bi onda opet, za kojih pedeset ili manje godina, buknula i poput gnojne rane prsnula i razlila se svom žestinom po nekom novom neprijatelju. U nedostatku takvog, iživljavanje i puštanje krvi pod pritiskom obavlja se na slabijim pripadnicima zajednice. Ženama, strancima, homoseksualcima, djeci i životinjama.
Frustrirani, nemoćni i nerealizirani muškarci, koji su od ratnika svedeni na ispijače zakon piva i gledače televizije s propalim listićem kladionice. I ostali, koji se takvih boje. I druga varijanta, pristojni građani, koji samo čekaju da puknu. Jer, kriza pritišće i zbilja je teško u ovakvom okruženju ostati normalan i cijeniti drugoga. Zbilja je teško. Ostati u sredini. A pokušati mantru novog kapitalizma, pa zapeti, biti uporan i beskrupulozan. Pa možda uspjeti? A možda i prerano osijedjeti i potrošiti život na…
Jadno i žalosno. U svakom slučaju, sve završava za vikend, na nekom vjenčanju ili drugoj prigodi, kada se, u tipičnoj hrvatskoj metafori, ljudi „ubiju“ od alkohola. Bolje sebe, nego drugoga…
Pa dobro, što je ljudima na ovim prostorima? I kada će to prestati?
Ovih godina sigurno ne. Svjetska kriza, koja je ustvari naša kriza, ujedinila se s povijesnom nepravdom, a to su uvjeti iz kojih se ne rađaju dobre stvari. Hrvati pišu da su ponovo ujedinjeni i da su jaki. No, ujedinjeni su u čemu? I za što?
Novi prosvjednici, koji su suđenje promatrali kao nogometnu utakmicu, nakon proglašenja nepovoljnog rezultata za krivce su prozivali gotovo svih. Sve stranke, gotovo sve političare.
Slično kao i anarhisti i građani proteklih mjeseci, koji su svaki drugi dan paradirali ulicama gradova. Krivi su svi. Alternative nema. Prevareni smo i opljačkani. Svi su protiv nas. A nitko nam ne pomaže. Ne možemo se ujediniti jer smo razjedinjeni i posvađani.
Tumaraju bespućima. Negoduju. Plaše naivnu djecu i još naivnije odrasle. Pričaju strašne priče o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Poput živih utvara.
A oko njih - svijet. Živi, okreće se. I čeka da sve to prođe.
