Cilj uzgoja rasnih pasa je genetski zdrav pas koji je izgledom i karakterom tipičan predstavnik svoje pasmine. Da bi se postigao ovaj cilj ozbiljni uzgajivači moraju biti educirani i pošteni te moraju surađivati međusobno, izmjenjivati iskustva i saznanja sa drugim uzgajivačima a potrebna je i tijesna suradnja sa veterinarima. Nacionalni i internacionalni kinološki klubovi snose veliki dio odgovornosti za postupke uzgajivača jer oni donose propise i na neki način "kontroliraju" uzgoj. Što znači uzgajati genetski zdrave pse? Danas je poznato preko 370 oboljenja u pasa za koja znamo da su genetski uvjetovana, a za neke od tih bolesti poznat je i način nasljeđivanja. Pravilnim uzgojem pse koji nose gene za neku od tih bolesti ne bi trebalo koristiti u uzgoju. Sada se postavlja pitanje koliko to može biti uspješno, koliko je u praksi izvedivo i da li je uopće moguće. Da bi znali da li je neki pas nosioc gena za određenu bolest postoje tzv.screening programi. Tako primjerice u Norverškoj postoji takav program za displaziju kuka, displaziju lakta i neke nasljedne bolesti oka. Slično je i kod nas, no nemamo program koji bi bio dostupan svim članovima Hrvatskog kinološkog saveza, a u kojem bi svaki član mogao dobiti uvid u nalaze drugih pasa korištenih u uzgoju. Problem sa ovakvim programima je to što se događa da se previše fokusira na jednu bolest (displazija kuka), a premalo pažnje se polaže na neke duge stvari koje mogu imati veliki utjecaj na zdravlje psa.Tako su podaci u Norverškoj pokazali da su bolesti koljena daleko najčešće od svih ostalih skeletalnih oboljenja, a kožna oboljenja su učestalija od svih oboljenja kostiju zajedno. Za kožna oboljenja je praktički nemoguće napraviti program koji bi ih sva pratio. Osim toga programi za praćenje oboljenja su vrlo skupi. Tendencije u svijetu su takve da se naprave programi koji bi bili povezani sa veterinarima i bazirani na njihovoj dijagnostici. Ovakav registar davao bi uvid u opće zdravlje pasje populacije uključujući i zarazne bolesti, moglo bi se pratiti pojavljivanje nasljednih bolesti unutar pojedinih pasmina te bi se na temelju toga moglo bolje savjetovati uzgajivače. Suradnja vlasnika psa i veterinara opet dolazi na prvo mjesto jer bi za takvu objavu podataka bila neophodna suglasnost vlasnika pa i uzgajivača. No vjerojatno bi dolazilo do situacija kada bi psi vlasnika spremnih na suradnju bili isključeni iz uzgoja zbog toga što bi se ustanovilo da su nosioci gena za neko oboljenje i da je velika verojatnost da će isti prenjeti na potomstvo pa cijela ideja odmah pistaje upitna. No, ovakav registar bi omogućio ono što smo spomenuli kao primarni cilj uzgoja, a to su genetski zdravi psi. Displazija kuka je prva bolest koju se krenulo eradicirati kod mnogih pasmina, pa se rtg dijagnostika radi još od sredine sedamdesetih. Smatralo se da je pas slobodan od displazije pogodan za parenje , a oni sa bolesnim kukovima su isključivani iz uzgoja. Međutim, zbog usredotočenosti na displaziju kuka zanemarile su se mnoge druge karakteristike pasa kao što su neka druga genetski uvjetovana oboljenja kao i karakter psa. Ono što je zanimljivo, ako promatramo statistiku za njemačke ovčare u Norverškoj, što se tiče eradikacije displazije kuka od 1985 do 1991 vidljivo je malo poboljšanje , no od tada pa do danas prisutna je povećana pojavnost i to prvenstveno blagog oblika displazije kuka. Rezultati su razočarali, a troškovi pokušaja eradikacije za vlasnike pasa su bili veliki. Ne kažem da ne treba pratiti pojavnost nekih oboljenja kod rasnih pasa, no treba znati da je zdrav pas mnogo više od onog koji nema displaziju kuka. Uzgajati treba kompletne pse koji će zdravljem izgledom i karakterom biti tipični predstavnici svoje pasmine. U kojem smjeru će ići uzgoj u našim uvjetima ovisi prvenstveno o uzgajivačima samima. Uzgoj pasa za većinu uzgajivača je hobi, no uvijek ima i onih kojima je to prvenstveno izvor zarade. Odabir pasa za daljnji uzgoj ostaje prepušten savjesti pojedinih uzgajivača uz slabašnu kontrolu kinoloških organizacija.