Veseli me činjenica da pored mnogih loših aspekata američke i uopće zapadnjačke pop kulture, čiji su najpoznatiji predstvanici upravo Coca-Cola i hamburger, pomalo uvozimo i neke druge, neusporedivo bolje i korisnije, kao što je bavljenje sportom, na primjer. No, ovdje ne mislim na sam sport. S punim pravom će mnogi reći da smo sportska nacija. Barem po broju osvojenih odličja na velikim svjetskim natjecanjima. Ovdje prije svega mislim na sportski "stil" života. Bavljenje nekom sportskom aktivnošću postalo je "in". Posve "out" su prejedanja ćevapima, donedavno smatrana kao vrhunski društveni događaj, a Boga mi i doživljaj. I tako, ono što nisu postigle horde liječnika, fizioterapeuta, nutricionista i mnogih drugih, postigla je modna i kozmetološka industrija. Dobro je da se barem u nečemu slažemo. No prelazak iz jedne u drugu krajnost zna biti ne samo težak već i bolan, a za mnoge izgleda i nemoguć. S druge strane, sport je način života, navika, disciplina i ne može biti tek dodatak nekoj neumjerenoj svakodnevici. On neizostavno mijenja ne samo prioritete, već on sam to postaje. Pa, onda, je li uopće moguće baviti se sportom, a u isto vrijeme ne zanemariti posao, studij, školu, obitelj i sve one ostale aspekte naše svakodnevice koji su nam toliko važni? Lako je Šukeru, Ivaniševiću, Miloševiću i ostalim velikim imenima hrvatskog sporta. Oni su spojili posao i rekreaciju, pa u isto vrijeme rade oboje. No, što s nama, običnim smrtnicima? Postoji li netko tko bi na vlastitom primjeru pokazao da je moguće baviti se sportom i u isto vrijeme biti uspješan i na ostalim područjima? Je li uistinu moguće učiniti taj tip kompromisa na način da vuk bude sit i koze na broju? U nekoliko slijedećih brojeva "Burze" pokazat ću da je sve moguće. Postoje među nama ljudi koji su uspjeli i još uspijevaju na sportskom polju postizati vrlo vrijedne, pa i svjetske rezultate, a u isto vrijeme biti uspješni i na nekim drugim poljima. Za neke od njih ste vjerojatno čuli, za neke niste, a za neke zasigurno hoćete. Baš prije neki dan na redoviti pregled došao mi je jedan atletičar, sprinter. U neobaveznom razgovoru koji je uslijedio doznao sam da je upravo diplomirao na ekonomiji. Kako znam da trenira redovito i to dva puta dnevno, a s obzirom da mu je tek dvadeset i četiri godine, bio sam nemalo i vrlo ugodno iznenađen. Ne samo to, već je od nedavno i član hrvatske reprezentacije, a u posljednjih je nekoliko tjedana u toliko dobroj formi da ruši svoje osobne rekorde na 100 metara gotovo na svakom novom natjecanju. Ako u to ubrojimo i činjenicu da je i u Svijetu, a posebice kod nas atletika niskoprofitni, a visoko zahtjevni sport, svi ovi rezultati izgledaju još veći. Podrška tom mladom sportašu stiže tek iz kluba i porodice, a za dodatnu prehranu i neophodne medicinske usluge brine se posve sam. Ako tome dodate činjenicu da se za svjetski poznate sprintere skrbi tim od 10 do 30 profesionalaca svih specijalnosti, onda tek postaje jasno koliko je ljubavi i predanosti uloženo u ovakav rezultat, a da u isto vrijeme nije zanemaren niti jedan drugi životni aspekt, u ovom slučaju studij. Nije Azuz Simcich, o kojem je ovdje riječ, jedini riječki atletičar sa dobrim rezultatima, pa čak nije niti iznimka. Ima ih još i to ne malo. Vidjeti u kojim uvjetima rade, a ipak postižu rezultate, stvarno je nevjerojatno. Oni čak nemaju niti teretanu koja bi im omogućila normalan trening, a o nutricionistu, bez kojeg je danas nezamisliv napredak u ovoj disciplini snage i izdržljivosti, da i ne govorim. Pa čak i tada i u takvim uvjetima, rezultati su mogući i vidljivi, a kao takvi neupitno mogu i trebaju biti uzor svima nama koji sa nebrojeno mnogo isprika objašnjavamo sebi, više nego drugima, kako nemamo vremena jer nas ostale obaveze guše. Bravo atletičarke i atletičari. Želim da i vama dođu bolja vremena.