Ukoliko uđemo, na zabavi nas čeka zanimljiva ekipa. Nekoliko organizatora koji nas radosno iščekuju. I pregršt uzvanika u iznajmljenim odijelima. Piju kokteliće i jedu kanapee. Raspravljaju o kulturi i umjetnosti. Daju nam savjete. A ustvari, razmišljaju kako ne propasti
Grčka ostaje u eurozoni. Većina je tako izglasala. Ostatak to nije želio. No, u demokraciji pobjeđuje većina. A manjina to prihvaća. Jer su se tako dogovorili na početku glasanja.
- Svi glasamo, a većina pobjeđuje. Da li se svi slažu? Da kasnije ne bude „nismo znali…“
- Slažemo se!
Sada onaj drugi dio Grka, koji su bili protiv Unije i za vraćanje drahmi umjesto eura, mora poštivati svoju stranu dogovora. Dakle, nema više prosvjeda protiv štednje i ostalih gluposti. Većina sunarodnjaka je izglasala da želi štedjeti. A ostali će štedjeti, makar to i ne žele. Tako je to, u dosad najboljem društvenom uređenju.
Europa za trenutak može odahnuti. Države su ostale na okupu. Grčku se može ostaviti na miru. No, problem se pojavio na drugom kraju kontinenta. U Španjolskoj. I pojavljuju se i u drugim zemljama.
Nešto nije u redu. Ali, opet, kada je ikada sve bilo u redu?
Dok se neki članovi i dalje dvoume u vezi članstva te se panično bore sa manjkom sredstava, mi i dalje pred očima imamo svoj stoljetni cilj. Da nam je samo nekako ući. Kasnije ćemo lako. Važno je biti u Uniji. Dosta neobično za narod koji se gotovo čitavu svoju povijest borio protiv članstva u većim zajednicama. I koji čitavo to vrijeme mašta o neovisnosti. No, kako se čini, većina želi sudjelovati u toj igri, a manjina će, htjela-ne htjela, sudjelovati.
Dakle, ukoliko uđemo, na zabavi nas čeka zanimljiva ekipa. Nekoliko organizatora koji nas radosno iščekuju. I pregršt uzvanika u iznajmljenim odijelima. Piju kokteliće i jedu kanapee. Raspravljaju o kulturi i umjetnosti. Daju nam savjete. A ustvari, razmišljaju kako ne propasti. Kako od organizatora izmamiti koji euro. Samo do kraja tjedna. Da prođu ovi dani krize. Onda ćemo opet nastaviti kao do sada. Onda neće biti problema. No, i takvi gosti u iznajmljenim odijelima opet su blještavi za ljude nenavikle na to. Ulazak je naš strateški cilj. Tamo nas čekaju novci. Fondovi.
Tako su nas uvjeravali prije referenduma o pristupanju. Da ćemo dobiti nekakve novce. Za svaki uloženi euro-dobivamo tri. Ne znam da li su ljudi to vjerovali ali to su ih vladajući uvjeravali. Pitanje je da li to još uvijek vjeruju? Da li je čarobni štapić još uvijek ovdje? Tj. da li je čarobni štapić još uvijek tamo?
A da pitamo neke od naroda koji su dugovima? I koji se dvoume hoće li izaći iz Disneylanda. Da li činjenica da su Grci odlučili ostati, znači da mi trebamo ući? A što bi bilo da su Grci odlučili izići? Da li bi mišljenje njihove većine utjecalo na našu većinu. Da li išta može utjecati na našu većinu?
U svakom slučaju, Grci i dalje imaju euro. Što znači da valjda imaju i razloge zašto ga imaju. A ako oni imaju razloge, onda valjda i mi trebamo imati svoje razloge. Samo da se na kraju ne dogodi veliki nesporazum. Da nam, u trenutku ulaska ne priđu Grci i čestitaju:
- Super što ste ušli. Znači, unutra ipak ima neke nade?
- Pa to smo mi mislili, zato jer ste vi ostali. Valjda ovi nešto znaju…
- A mi smo ostali jer smo gledali vas, pa mislili, valjda ovi nešto znaju…
- Pa da li itko nešto zna?...
- Idemo na piće, dok ga još ima.
