Baš nešto čitam o klincima u Americi. Stariji njihovi su zabrinuti, jer, kažu, klinci više ne znaju pisati rukom. Onako kako su nas učili: krasopisno, lijepo - pisanim slovima. Zbog ovih kompjutera i mobitela više ne mogu olovkom šarati po papiru. Ne znaju. I ne žele. Kažu mali da je besmisleno i nepotrebno. Jer je puno lakše po "tastaturi". Ne moraju brisati kada nešto pogriješe. I da zašto ih uopće gnjave, pitaju se, kada im je ovako super. Gledao sam ja i statistike (da ne bi ispalo da izmišljam podatke. Dakle...) Sudeći po "National Telecommunications and Information Administration", 90 posto malih Amera između 5 i 17 godina koriste računala. A kako i ne bi, kada je 98 posto njihovih javnih osnovnih škola spojeno na Internet. To je nova generacija... Ne pišu po papiru, ali zato surfaju Internetom. Neki profesori su se pametno dosjetili, pa pisana slova poučavaju uspoređujući ih sa slovima na tipkovnici. Eto kamo je svijet došao. Sve što se ne koristi, nestaje, zaboravlja se, ili kržlja. Prije su se složene računske operacije obavljale ručno, pa su se onda pojavila ona čudna ravnala, pa su došli kalkulatori. Sada ljudi više ne znaju niti pomnožiti dva broja bez "digitrona". A dijeliti... Vaditi korijen!? Slično je i s pisanjem. Ja se ne sjećam kada sam posljednji put napisao neki poduži tekst na papiru. Sve ide preko tipkovnice. Umjesto laganog vođenja olovke po papiru, ja grubo udaram u tipke. Sa dva prsta kada pišem na računalu, a palcem kada šaljem porukice. (Neki znanstvenici čak predviđaju da će palac, zbog svoje česte uporabe, u čovjeka evoluirati i zamijeniti kažiprst po "prstnoj hijerahiji". Kažiprst je do sada imao glavnu riječ na ruci: kopanje nosa, pokazivanje smjera, češkanje... Izdvojeni palac, usamljenik, izopćenik, nije služio ničemu osim da bude jezgra stisnute šake-da udarac bude bolniji, i za -figu. Neki su ga koristili i kao utjerivača dugova-kada je, trljajući se o ostale, žicao lovu. I kada stopira, palac moli. Uvijek je podređen. Nikada nije imao moć prijetnje ili prizivanja, kao kažiprst. No eto, spasio ga mobitel. I sada se palac rasplesao, naučio pisati, voljeti, psovati. Dogovara se oko mjesta sastanka, priopćuje da će kasniti, ispričava se. Više nije izopćen od ostalih prstiju-mali zdepasti koji ostalima nije ni do koljena, već je mali debeljuco postao šef (kao Napoleon). Palac je sada najobrazovaniji prst: on zna govoriti.) I dok jednima, u razvijenim zemljama, evoluiraju palci, drugima, manje sretnima, evoluira želudac. Teži tome da tijelo u kojemu je smješten održi na životu što dulje, bez trunke hrane. Ili vode. Tako da neki mali Somalijci mogu izdržati bez hrane koliko i mali Zapadnjaci bez mobitela. Dok se jednima razina civiliziranosti broji po broju računala u školama, drugima se broji po količini obroka u danu. I jedni i drugi ne znaju pisati lijepim pisanim slovima, ali razlozi za to su posve suprotni. A gdje smo mi u svemu tome? Kao i uvijek, u nekakvoj zlatnoj sredini: gladni sa velikim palcima. Ali, odnedavno, sa velikom vjerom u Boga. Jer, uspjeli smo ustopirati Svetog Oca u papamobilu. Ne znam da li ste i Vi primijetili, ili se meni samo čini, ali od kako je Papa došao i otišao, nekako ima više crkvene ikonografije svuda oko nas. I na televiziji i u novinama. Valjda se osilili crkvenjaci pa, od kada im je došao šef, izmigoljili iz svojih rupa u kojima su se skrivali kada su bili najpotrebniji narodu. I sada se tek vidi koliko ih ima. A i ljudi, beznadni, napokon dočekali nekoga normalnoga komu mogu vjerovati i prepustiti se. Jer zaista, kome se od naših javnih ličnosti može vjerovati? Ja mislim, skoro pa nikome. Većina ih je tamo zbog nekih svojih privatnih interesa. Svi koji imalo misle svojom glavom, povukli su se u osamu i šute čekajući bolje dane. A građani, kojima upravo takvi trebaju, vapiju u ovoj Hrvatskoj kao žedan u pustinji. I kao svaki žedan čovjek koji skapava, i oni na ovoj vrućini piju sve što im padne pod ruku, kada već nema bistre vode. Pa piju Bandića, Sanadera ili Račana. Neki idu čak toliko daleko da piju i Đapića (a to je skoro pa nafta, a ne voda). A što će ljudi? Na vrućini se kuhaju i rezignirano polumrtvi tumaraju tražeći spas. Papa je bio tu, ali kratko je trajao. Kiša je pala, cvijeće procvalo, ali u pustinji život traje tek nekoliko dana. Možda tjedana. No za uzgoj bilo kakvih pravih plodova treba uvesti navodnjavanje i kopati bunare. A ne, kao naši poljoprivrednici, moliti kišu i tražiti pomoć od Vlade. A onda, kada se jednom to dogodi, kada se počne kopati, možda će i naša djeca imati velike palčeve, a nas mučiti slatke brige kako ih ponovo naučiti pisati krasopisom po papiru. Držim fige.